Blagoslovljene duše, dragi čitatelji! Ne doliči hvaliti samoga sebe ni isticati vlastite vrline jer u tome nema nikakva dobra niti zadovoljstva. Mnogo je ugodnije na taj način pisati o drugima. Ipak, kao autor ove knjige trebao bih opisati i svoja osobna iskustva s Mahaprabhuđijem te mnoga čuda koja sam vidio vlastitim očima. Vrijeme koje sam proveo uz Mahaprabhuđija svakako je najljepše i najdragocjenije razdoblje mog života.
Jednom se Karan, vladar velike drevne Indije, predstavio sljedećim riječima: „Okolnosti mog rođenja – društveni položaj, boju kože i obitelj – odredila je moja sudbina, ali sadašnja su moja djela pod mojim nadzorom. Njima stvaram vlastitu budućnost i u mojoj je moći da si postavljam cilj. Zato su jedine moje preporuke moja osobna postignuća i samo me ona mogu predstaviti drugima.“
Jednog svamija predstavlja sve ono čime može služiti i pomagati drugima, kao što su njegova duhovna predanost, duhovna snaga, napredovanje i razvoj u jogi. Više bih volio da me osobno poznajete i sami stvorite sliku o meni. No budući da me vama predstavlja pisana riječ, navest ću još nekoliko pojedinosti o svom djetinjstvu i razvoju.
Rođen sam 11. rujna 1923. godine u selu Nipal, u rađasthanskoj pokrajini Pali i dobio sam ime Tekćanda Garg. Moj otac, Śri Lalćandađi Garg, bio je pandit i učeni astrolog te skromni posvećenik boga Śive i boga Rame. Živio je životom jednog brahmarišija1. Moja majka Śrimati Sarasvatidevi Garg bila je vrlo čiste i duhovne prirode. Bila je sušta dobrota poput Mahaprabhuđijeve svete majke. Radije bi bila gladna nego otjerala prosjaka sa svog praga. Još od djetinjstva posebno je bila odana bogu Krišni i neka od mojih najranijih sjećanja su kako nama djeci, a bilo nas je šestero, priča priče o njemu. Stalno nam je ponavljala kako je predanost Bogu važnija od samog života.
„Nikada nemojte izgubiti tu predanost“, govorila je, „neprekidno tragajte za Njim. Živite u slozi sa svijetom i vršite svoju dužnost prema Bogu. On nam je podario ovaj život da ga provedemo u ljubavi prema svima i predanosti Njemu. Ovaj život ne bismo smjeli protratiti na bezvrijedne stvari. Pomažite siromašne i one u nevolji jer to je najviše načelo prave religije.“ Roditelji su Gurui svojoj djeci i oni ih oblikuju za budućnost.
Prije pet generacija u mojoj je obitelji rođen veliki i poznati karma jogi Ami Ćandađi i o njemu nam je majka često pričala priče. On je bio siddha, onaj koji posjeduje nadnaravne sposobnosti, a majka bi nam uvijek isticala ako su sve njegove moći rezultat njegova naporna rada. Mi u Indiji imamo izreku „Rad je molitva“, a u nju je moja majka vjerovala cijelim svojim srcem.
Ami Ćandađi je bio poznat čovjek i svojim je načinom života i velikim moćima ostavio dubok dojam na brojne ljude. Mogao je, na primjer, nepogrešivom točnošću predvidjeti budućnost. Tadašnji Maharađa od Ghanerava, zadivljen njegovim sposobnostima, darovao mu je veliki komad zemlje koji naša obitelj još posjeduje. Jednom mu je isti vladar poklonio slona, a Ami Ćandađi ga je zatim dao nekom drugom kao vjenčani poklon. To je bilo sasvim uobičajeno za njegovu nesebičnu i darežljivu prirodu. Živeći vrlo duhovan život umro je kao napredan jogi ušavši u mahasamadhi.
Ja sam još od ranog djetinjstva osjećao kako me jako privlači bog Krišna. Čak sam i neutješno plakao žudeći da ga vidim. Poslali su me u školu, no to je za mene bilo teško razdoblje jer se nisam mogao usredotočiti na gradivo budući da mi se um stalno okretao Krišni. Moj je dragi otac mislio da je teškoća u tome što mi se ne sviđa škola u selu, pa me je poslao k starijoj sestri u selo Rupavas gdje je živio učitelj sanskrita Śri Gisa Ramđi Ghanči.
On je bio religiozan i pošten čovjek, a živio je u skladu sa svojim uvjerenjima i načelima. Podučavao me je s velikom ljubavlju, a moja sestra Śrimati Phuldeviđi i njezin muž Krišna Ramđi bili su prema meni jako dobri. Kod njih sam proveo nekoliko godina, ali u školi svejedno nisam puno napredovao.
Naposljetku sam se vratio u Nipal i počeo svakodnevno čitati i proučavati Bhagavad Gitu. Molio sam se Surji, bogu sunca i Durga Mati, svetoj Majci u čiju sam slavu običavao provoditi Navaratri devetodnevni post. Ali najviše sam se molio gospodu Krišni da mi se smiluje i pojavi u meditaciji. Kako su gorke bile te suze koje sam isplakao jer sam ga toliko volio, a nisam ga mogao vidjeti! Često sam u takvim trenucima imao osjećaj kako čujem glas koji mi kaže: „Budi miran. Bog će ti doći.“
Jednoga dana sam se ponovno molio iz dubine duše: „O Krišna, moj voljeni Gospode, duboko u sebi čuo sam Tvoje sveto obećanje. Koliko još moram čekati, kad ću te ugledati?“ U tom času se pred mojim unutrašnjim očima pojavila veličanstvena vizija Gospoda i rekla: „Za tri i pol mjeseca, u deset sati navečer, vidjet ćeš me otvorenih očiju. Upamti to.“ Potom je nestao, ostavljajući me s neopisivim osjećajem sigurnosti. Znao sam da će Gospodin osobno preuzeti brigu o meni.
Nakon nekog vremena posjetio sam prijatelja naše obitelji, thakur Raghunath Singhđija koji je živio u susjednom selu Keśarsingđi-ka-Guda. On je bio veliki Mahaprabhuđijev posvećenik i upoznao me sa svojim gostom Śri Svami Bodhanandađijem, još jednim Mahaprabhuđijevim učenikom. Svamiđi je izgledao jednostavno i obično, ali bio je čovjek velikog znanja i duboke mudrosti. Njegove su riječi, a osobito prelijepo pjevanje, ostavili na mene snažan dojam. Njegov me je satsang toliko privlačio da sam ga odlučio posjećivati svakoga dana i razgovorom od njega učiti. Na žalost, to se mojim roditeljima nije sviđalo pa sam se iskradao iz kuće noću kad bi svi zaspali i tri kilometra pješačio do thakurove kuće.
Put me vodio kroz šumu za koju su kružile glasine da je prebivalište duhova. Da budem iskren, ja nikada ništa nisam vidio ili osjetio, ali sam o tome upitao Svami Bodhanandađija i on mi je odgovorio: „Duhovi su samo zablude uma i čitav svijet pati zbog toga što još nismo spoznali stvarnost.“ Zatim mi je ispričao sljedeću priču:
„U malom je selu živio seljak koji je imao dvije kuće, jednu u naselju a drugu kućicu malo izvan sela. Seljaci su bili uvjereni da u kućici žive duhovi i bojali su se uz nju prolaziti noću. Jednog je dana spomenuti seljak priredio veliko slavlje na koje je pozvao mnoge rođake i prijatelje, a neki od njih došli su i iz drugih mjesta. U kući u centru bilo je dovoljno mjesta za noćenje za sve goste, osim za jednoga koji je morao prenoćiti i kućici na kraju sela. Nakon slavlja krenuo je tamo na spavanje, ali se usput iznenada prisjetio priče koju je čuo o duhu koji tamo živi. Počeo se bojati i kako se približavao kući osjećao se sve nelagodnije.
Naposljetku je stigao i nervozno pogledavajući naokolo, utrčao u kuću i brže bolje pozatvarao vrata i prozore. S hrpe pokrivača koja je stajala na stolu u kutu sobe zgrabio je jedan, plahtom ponovno pokrio ostatak i zavukao se u krevet. Pokrio se preko glave pokušavajući zaspati, ali ga je strah držao vrlo budnim. S vremena na vrijeme provirio bi ispod pokrivača i zurio u mrak ne bi li se uvjerio da se duh nije pojavio. A onda je sobu obasjao mjesec. Mjesečeve su zrake dopirale do kuta u kojem je na stolu bila hrpa naslaganih pokrivača. Kad je sljedeći put provirio ispod pokrivača, njegova preopterećena mašta vidjela je od pokrivenih pokrivača duha. Strah ga je potpuno obuzeo te nije moga pomaknuti ni mali prst.
Počeo je tako glasno zapomagati da su ga čuli u selu pa su ljudi dotrčali vidjeti šta se događa. Nisu mogli otvoriti ni vrata ni prozore jer ih je on iznutra zaključao, te su ga zvali da im otvori vrata. Ali on je vrištao kako ne može jer mu duh sjedi na grudima i pokušava ga zadaviti. Na koncu je nekolicina hrabrih razvalila prozor i ušla, ali tu tom je trenutku on uspio iskočiti iz kreveta. Skočio je na vrata, otvorio ih i izjurio van, a ostali su ga slijedili u velikoj žurbi. Svi su pitali: „Gdje je duh?“, a čovjek im je, tresući se od straha, pokazao na kut sobe. Svi su zurili u stol s pokrivenim pokrivačima i vidjeli upravo ono što su htjeli vidjeti, strašnog duha! Pokušali su sve što su znali da ga otjeraju. Netko je donio svetu vodu, drugi je doveo pandita – ali uzalud. Duh je nepokolebljivo stajao u kutu sobe i nije se micao. Nitko se nije usuđivao ući u sobu. Seljaci su se preplašeno vrzmali oko kuće mrmljajući kao je to moćan i opasan duh. Naposljetku se pojavio čovjek koji nije vjerovao u duhove i slične pojave, a seljaci su mu šaptali pokazujući na sobu: „Ali, idi i sam se uvjeri.“ On je zapalio uljanicu i jednostavno ušao u sobu u kojoj je zatekao samo raspremljen krevet i u kutu stol s pokrivačima koji su bili prekriveni plahtom. Zatim je izašao i okupljenim ljudima ispripovijedao što je vidio, na što su se svi prisutni odjednom posramili. Vlasnik kuće se tada prisjetio da je on osobno složio te pokrivače, a gost se prisjetio da je i sâm s iste hrpe uzeo svoj pokrivač.
„Dakle“, rekao je Svami Bodhanandađi, „kakav je to bio duh? Odakle je došao i kamo je otišao? Što ih je uplašilo, a što je promijenilo njihove osjećaje? Odgovor je samo jedan – naša vlastita svijest koja pripada svijetu zablude. Strah se pojavljuje tamo gdje nema znanja. Znanje ne zna za strah, a ovi duhovi opsjene odbijaju nestati sve dok se znanje ne pojavi. Onog trenutka kad svjetlost znanja osvjetli tamu neznanja, nestaju i duhovi i strah.“
Svamiđi je potom objasnio: „Uzrok svih problema i strahova leži u pogrešnom usmjerenju i pogrešnim predstavama stvarnosti. Pravoj nas mudrosti uči samo sveti Učitelj kojega srećemo zahvaljujući Božjoj milosti. Ali čak i tada, samo nekolicina prepoznaje što Učitelj zapravo jest.“
Slušao sam žudno upijajući njegove riječi o svetom Učitelju koji razgoni neznanje i zabludu i tada mi je Raghunath Singhđi rekao za svog Učitelja Mahaprabhuđija: „Moj božanski Guru, koji je poput boga Višnua, jest Bhagavan Śri Dip Narajan Mahaprabhuđi. Njegovim blagoslovom čovjek može spoznati božansko Jastvo, ne nakon mnogo godina ili života, već trenutačno, ako je to Njegova volja. Ako zaista tražiš Učitelja, otiđi k njemu.“
Brahmariši – znalac Brahmana ↩︎