I za Mahaprabhuđijeva života indijsko se društvo, na žalost, temeljilo na kastinskom sustavu. Taj se sustav prvobitno u davna vremena razvio da bi naznačio različite uloge i dužnosti ljudi u društvu. Te su uloge i dužnosti inače uobičajene za svaki društveni poredak koji normalno funkcionira. Međutim, ovaj se sustav zlorabio, te je poslužio kao pokriće za mnoge očite nepravde. Prvobitna namjera nikako nije bila da se ljudi podijele na klase, već je naprotiv svrha tako razvijenog sustava bila razlikovanje ljudi prema dužnostima i aktivnostima koje oni u tom društvu obavljaju, a ne razlikovanje prema njihovom podrijetlu. Na primjer, u Mahabharati je rečeno: „Ako se mesar ponaša kao brahmin, on je brahmin i ako brahmin postupa kao mesar, prema njemu se treba ophoditi kao prema mesaru. Zato, odreknite se svoje taštine i pogledajte istinu u svojoj duši.“
U Bhagavad Giti društvo je simbolično uspoređeno s ljudskim tijelom: „Glava je simbol brahmina, učenih ljudi i svećenika jedne zemlje. Kšatrije ili ratnici štite narod kao što ruke štite tijelo. Vaiśje, trgovci i seljaci uspoređeni su s ljudskim trbuhom, a śudre ili radnici s nogama koje nose cijelo tijelo kamo god ono želi krenuti.“
Prema zakonu svi Indijci imaju ista prava, ali u praksi śudre, ili kako su ih kasnije nazvali „nedodirljivi“, trpe veliku diskriminaciju. Mahaprabhuđi je često ukazivao na nepravednost tog sustava. Sljedeći događaj ovdje opisan, zapravo pokazuje njegovu reakciju na prezrivo postupanje koje su mnogi pripadnici nižih kasta iskusili.
Jedan je seljak iz kaste śudri radio na polju, a kako je bio vruć ljetni dan, ožednio je i potražio bunar s vodom. Taj je bunar pripadao obitelji iz visoke brahminske kaste, čiji se jedan član nakon kupanja odmarao čitajući pokraj bunara. Kad je žedni seljak prišavši bunaru zamolio za dopuštenje da se napije vode, brahmin mu nije čak ni odgovorio.
Tri je puta seljak ponovio svoju molbu i tada ga je brahmin podsmjehujući se otjerao grubim riječima: „Gubi se, ovdje nema vode za tebe. Ti ćeš mi onečistiti bunar!“
Seljak se okrenuo i otišao do sela, gdje je pokraj džamije zamolio muslimanskog fakira: „Gospodine, žedan sam, molim te malo vode“, a musliman mu je prijateljski odgovorio: „Sine Alahov, sam se posluži, vrč je pokraj bunara.“
Dok je pio, seljak je razmišljao: „Kakva li korist što sam hinduist, ako od svoje hinduističke braće ne mogu očekivati ništa osim poniženja?“ S tim se mislima vratio do fakira, ispričao mu svoje iskustvo s brahminom i izrazio želju da postane musliman. Fakir ga je upitao kao mu je ime i seljak je odgovorio: „Zovem se Kalu Ram.“ Fakir reče: „Od sada ćeš se zvati Kalu Khan. Sad uzmi ovaj vrč za vodu i napuni ga na brahmanovu bunaru. Ako se usprotivi, sjeti se da imaš jaku desnu nogu. Kreni, sine Alahov, pa da vidimo tko će te zaustaviti!“
Kalu se vratio do bunara i bezbrižno počeo puniti vrč. Brahman je ljutito na njega povikao: „Gubi se! Kako se usuđuješ onečišćavati bunar!“ Seljak je odgovorio: „S kojim mi se pravom tako obraćaš. Ja sam Kalu Khan, musliman“, zatim je brahmina žustro udario nogom, tako da je ovaj tresnuo na zemlju, a knjiga je odletjela u zrak. Prestrašivši se seljaka koji je i dalje prijetio batinama, brahmin ga je molio i kumio: „Poštedi me! Nisam znao da si postao Kalu Khan, molim te, oprosti mi.“
Ovaj se nemio događaj brzo pročuo cijelim krajem pa je došao i do Mahaprabhuđijevih ušiju. Tada sam prvi put vidio suze u njegovim očima ispunjenim tugom zbog sljepila i neznanja naroda njegove zemlje. „Zaboravili su istinski smisao religije. Slijepi su i sebični i ne znaju značenje milosrđa. Ovi jadni śudre cijeli dan rade za oskudnu nadnicu, a ostali im nanose samo nepravdu. Podjela na više i niže kaste užasna je mrlja na karmi Indije i cijela zemlja zbog toga mora patiti.“
Mahaprabhuđi je tada isplanirao što sve može učiniti kako bi riješio taj problem. Pozvao je svoje posvećenike na veliki skup na koji su došli i pripadnici svih kasta. Govorio je o nepravdama kastinskog sustava. Svojom je istinskom božanskom snagom na očiglednim primjerima ukazao na posljedice takvih razlika među ljudima. Ljudi bi trebali gledati jedni na druge kao na braću i sestre. Govorio je o štetama koje je taj sustav, utemeljen na pogrešnim pretpostavkama, nanio stanovnicima cijele zemlje. Govorio je poput nebeskog arhitekta gradeći, ciglu po ciglu, riječ po riječ, kuću ljubavi i razumijevanja u kojoj svi mogu živjeti zajedno i u miru.
Tada je pozvao Kalu Khana i darovao mu vrpcu koju nose brahmini, rekavši: „Sine moj, ti si čovjek i takav imaš sva prava i ako želiš od sada možeš biti i brahmin.“ Okrenuvši se svojim učenicima Mahaprabhuđi je nastavio: „Ovaj je čovjek najprije bio śudra, zatim musliman, a sada ga ja proglašavam brahminom. Je li on ista osoba kao i prije, ili je sada drukčiji? Kao brahmin nije ništa bliži Bogu nego što je bio kao śudra, a kao musliman nije stekao veće znanje nego kao hindu.“
Zatim je dalje objašnjavao: „Pravi je brahmin onaj koji pozna Brahmu, Brahma Gjani. Društveni položaj brahmina se ne postiže rođenjem, već spoznajom Brahma Gjane. Svi ljudi pripadaju samo jednom društvenom položaju, a to je čovječanstvo. Stoga je veliko neznanje svrstavati nekoga prema višim i nižim kastama. Naprotiv, jednu osobu određuju njezine osobine, djela i sposobnosti. Onoga koji izrađuje nakit od srebra ili zlata poznajemo kao zlatara, onaj tko izrađuje predemete od drveta, drvodjelac je, a onaj tko radi s kožom, kožar je. Na isti je način kšatrija (ratnik) onaj koji štiti živa bića.“
Svuda gdje je Mahaprabhuđi držao satsang izjašnjavao se protiv kastinskog sustava i hrabrio śudre da pokažu više samopouzdanja. Brahmine je podučavao da okolnosti nečijeg rođenja ne utječu na čistoću ili nečistoću, već da to zavisi samo od misli i djela pojedinca.