Jedan sadhu iz južne Indije, Svami Bhaškaranand bio je zbog svog znanja prilično umišljen. Ovladao je sanskritom, jezikom obrazovanih, a znao se isto tako lijepo izraziti i na hindskom i engleskom. Zahvaljujući takvim impresivnim govorima stekao je ugled i utjecaj među bogatim i poznatim ljudima, pa čak i među ministrima i Maharađama. Pun sebe i ohol proglasio se najvećim jogijem cijele Indije. Svuda gdje je odlazio, zahtijevao je priznanje i posebno poštovanje, često i na štetu drugih. Nastojao je biti u središtu pozornosti kako bi stalno mogao isticati svoju rječitost.
Jednog je dana Svami Bhaškaranand čuo za slavu Śri Mahaprabhuđija, te ga je opsjednut ljubomorom odlučio posjetiti ne bi li ga pred učenicima zbunio. U Khatu Aśram stigao je svojom limuzinom, u skupocjenoj odjeći okićenoj lancima i biserima, a na nogama je imao sjajne pozlaćene sandale. Zaljubljen u sebe sama, umišljen u svoju veličinu vidio se kao Đagatgurua, te je Mahaprabhuđiju prišao arogantno, bez naklona i pozdrava. Pomislio je: „Pokazat ću tom Maha Prabhuu da pred njim stoji pravi siddha jogi.“
Mahaprabhuđi ga je, dakako, pozdravio s uobičajenom toplinom, ali je jednim pogledom svog božanskog oka, protresao tog uobraženka duboko do dna duše.
I u tom kratkom trenutku svojom je jedinstvenom božanskom snagom potpuno promijenio Svamijev um. Pred pogledom sveprisutnog njegov se ego topio poput snijega na suncu i on se, shvativši svoje pogreške i praznu oholost, duboko posramio. Dok je to trajalo, i Svami i njegovi pratitelji bili su preplavljeni neizmjernim osjećajem sreće.
Svami Bhaškaranand se ponizno poklonio Mahaprabhuđiju i sklopljenih ruku rekao: „Gospode, priznajem sve svoje loše osobine i navike, kojih se unatoč svim naporima nisam uspio osloboditi. Ti si sveznajući i ništa Ti nije skriveno. Zamišljao sam Te nešto drukčijega nego što jesi. Ovo što mi je bilo dopušteno da sada doživim božansko je čudo, dan kada se neizmjerna milost Gospoda spustila na mene. Do sada sam bio opsjednut egom i ponosom, ali Tvoj me pogled oslobodio svih svjetovnih žudnji i želja, bijesa, pohlepe, vezanosti i oholosti. Radost i mir sada ispunjavaju moje unutarnje Jastvo. Tvoj pogled i riječi su nektarom natopili moje srce. Milostivi Gospode, izlio si svoju milost na mene i blagoslovio me! Molim Te, dopusti da se moja duša zauvijek sjedini s Tvojom božanskom Atmom! Mnogim sam sadhuima i svamijima učinio život teškim svojim nakanama da ih u raznim raspravama o svetim tekstovima porazim britkošću i dovitljivom logikom. Rugao sam im se samo da bih povećao svoju slavu. Kako se samo sramim tih zlonamjernih riječi i misli. Taj veo opsjene kojim je moja duša bila omotana, bio je tako gust i neprobojan, ali si ga Ti uklonio. O, milostivi Gospode, molim Te kaži mi što moram činiti?“
Mahaprabhuđi mu je odgovorio: „Ako se tvoj um ovdje zaista pročistio, onda mi reci koja je razlika između Prabhua i Mahaprabhua?“
Svami Bhaškaranand je dao sljedeći odgovor: „Prije nego što sam Tebe ugledao, to dvoje mi nije bilo moguće razlikovati. Ali danas je u Tvojoj božanskoj svjetlosti, Paravidja (božansko znanje) došla na moj put. Prabhu je neuobličeni Bog, nirguna, odakle se kreacija univerzuma stvara, održava i rastače. Prema njegovu zakonu sva bića moraju snositi posljedice svojih karmi i kroz njegovu su maju sva vezana karmičkim lancima. Mahaprabhu je božanska inkarnacija, on je iznad Prabhua. On prenosi znanje o Atmi i Paramatmi (Jastvu i Najvišem Jastvu) i onima koji to zaslužuju podaruje samospoznaju. Premda pripada Najvišoj Atmi, Atma je stoljećima odvojena od nje. Sjediniti ih može samo Satguru Bhagavan Śri Dip Narajan Mahaprabhuđi. Mačem znanja on siječe lance vezanosti i zablude i vodi sva bića spoznaji pravog Jastva. Śri Mahaprabhuđi može učiniti ono što Prabhu ne može. Ona bića koja stvori Prabhu, pate u nevoljama i boli ovog svijeta, a istinski će Mahaprabhuđijevi posvećenici zauvijek biti zaštićeni.“
Mahaprabhuđi je tada rekao Svamiju Bhaškaranandi: „Sveci i mudraci imaju dužnost da svijet oslobode njegova tereta, ali ako mu oni sami postanu teret, onda su nesreća za cijeli univerzum. Zadaća je sadhua slijediti put ispravnosti i požrtvovanja da bi spasio one koji taj put ne slijede. Svetac bi trebao biti poput Śive.“
I onda je u bhađanu opisao što krasi jednog sveca:
Sadhui su poput Śive. *1
Oni ne tumaraju pjevajući i plešući od kuće do kuće.
Da to čine, smatrali bi ih prosjacima.
Sadhui nisu glumci i ne treba im kazalište.
Sadhui ne odlaze na gozbe niti prose.
Sadhui borave na osamljenim mjestima
i prihvaćaju ono što im Bog dodijeli.
Oni ne gube svoje vrijeme na čarolije i trikove,
niti tome uče svoje učenike.
Drže se daleko od magije i čuda,
jer im nije stalo da ih zovu siddhe.
Ukrašavanje tijela uopće nije znak svetosti.
Ako sadhu živi obiteljskim životom,
nikad neće biti poštovan.
Svami Dip kaže: Samo onaj sadhu
koji svojim posvećenicima može prenijeti Istinu,
može biti nazvan Narajan.
„Oni koji se rode kao ljudi trebali bi slijediti Satgurua i postići samospoznaju, kako više ne bi bili predmet kruga rađanja i smrti i izbjegli ponovno prolaženje kroz osam milijuna i četristo tisuća oblika života. Samo u ljudskom obliku jedinka se može koristiti snagom razuma i razlikovati dobro od lošega, ispravno od neispravnog. Zato ne žrtvujte ovaj dragocjeni život ambicijama za bogatstvom, imenom i slavom. Ideja o posjedovanju riddhija i siddhija samo je pogrešna predstava, jer je njihvo svijet nalik svijetu snova. Sve što doživiš u snu nije stvarnost i ne ostaje uz tebe. Ljudi upleteni u ovaj svijet opsjene sanjaju i sanjat će i dalje sve dok ne shvate ispraznost svojih postupaka.“
Mahaprabhuđi je posebno upozorio Svamija Bhaškaranandu da krene putem ispravnog djelovanja. Taština je najveći neprijatelj čovjeka, ona uništava čak i moćne kraljeve i junake. Ona zavodi na razne načine: ako se ponosimo svojim znanjem, snagom, mladošću, društvenim položajem, aristokratskim podrijetlom, ljepotom ili slavom. Od svega je najopasniji ego koji utažuje žeđ za ugledom i tako potpuno uništi čovjeka.
Mahaprabhuđi je upozorio svoje učenike da se nikada ne zanesu tom smrtonosnom žeđi i nastavio: „Sveci ne teže moći, slavi ili svjetovnom bogatstvu. Svjesni su toga da je ovaj svijet prolazan poput sna. Ne žele se vezati ni za svjetovna dobra niti za ljude. Na taj način ostaju potpuno neovisni o svijetu.“
Svami Bhaškaranand je slavio Mahaprabhuđija kao dvadesetpetu inkarnaciju Boga2, a na pitanje Mahaprabhuđiju da li je vidio sve Avatare, Gurudev je odgovorio: „Da, poznajem boga Ramu i boga Krišnu koji su bili prije mene. Bio sam prisutan u ceremonijama vjenčanja Brahme, Višnua, Maheśa, Rame i Krišne.“ Kada je od njega zatražen dokaz o tome, Mahaprabhuđi je odgovorio: „Ja sam vječan, svjesni Brahman, svjedok svega što se u univerzumu događa. Duša je izvan kruga rađanja i smrti samo ako poznaje prosvijetljenost, ali oni u neznanju nesvjesni su te istine. No to znanje mogu steći milošću Satgurua, kada spoznajom božanskog prepoznaju Istinu.“
Na pitanje koji je to pravi put koji treba slijediti, Mahaprabhuđi je objasnio: „Pravi put je Sat Sanatan Dharma3, ali u Indiji i u cijelom svijetu postoje tisuće puteva i religija čiji su sljedbenici uvjereni da je njihov put najviši i jedini pravi. Istinska dharma nije vezana ni za kakav, pa ni za takav fanatizam. Spoznaja istine moguća je jedino potpunom predanošću Satguruu.“
Svami Bhaškaranand je još neko vrijeme ostao u aśramu i s velikom predanošću žudno upijao Mahaprabhuđijevo učenje. Zatim se odselio u Andhra Pradeś gdje je vodio jednostavan život kakav dolikuje svecu i živio je u skladu s načelima Mahaprabhuđijevog učenja.
* ŚIVA RUP SANTA MAHARAĐ HE ↩︎
Od vremena Buddhe indijska filozofija službeno priznaje dvadesetčetiri Avatara ili božanske Inkarnacije ↩︎
Sat Sanatan Dharma – Sat znači istina, Sanatan znači vezu, odnos, a Dharma je religija ili dužnost. Stoga je Sat Sanatan Dharma učenje o istinskoj vezi Duše i Boga i o jedinstvu svih bića ↩︎