Za monsunskog je razdoblja Mahaprabhuđi držao satsang kod thakura Revat Singha u njegovoj rezidenciji u Khatuu, gdje sam i ja bio prisutan. Te godine kiša još nije padala i polja su se gotovo posušila. U rijekama nije bilo vode, a spremnici i bunari također su bili suhi. Stoka i ptice nisu mogli naći niša za piće i seljaci su bili vrlo zabrinuti. Nekolicina stanovnika obližnjeg sela Kaćrasa došla se požaliti Mahaprabhuđiju: „Gospode, nebo je stalno oblačno ali kiše nema. Molimo Te, budi milostiv prema nama, neka padne kiša i spasi naše živote!“
Mahaprabhuđi je na to odgovorio: „Ne brinite, ova će godina donijeti dobru žetvu. Održite ceremoniju vatre pokraj napajališta i kiša će doći. Ceremoniju će pripremiti pandit Mathuraprasad i Madhavananda. Budite bez brige, ispunit ću vašu želju.“
Smjesta smo počeli pripreme za obred vatre, ali smo primijetili da su se oblaci polako raspršili i iznad nas je uskoro blistalo čisto plavo nebo. Vidjevši to ljudi su posumnjali: „Kako će sad pasti kiša?“
Nakon nekog vremena na mjesto ceremonije stigao je i Mahaprabhuđi sa skupinom učenika. Mještani su se okupili, srdačno mu zaželjeli dobrodošlicu i pozdravili ga s poštovanjem. Mahaprabhuđi je svojom rukom u obrednu vatru nalio malo ghija1 i rekao: „Ubrzo će padati kiša. Podijelite sad brzo svima praśad.“
I dok se dijelio praśad, na nebu su se brzo gomilali oblaci i počela je oluja. Nakon kraćeg vremena, na sveopće veselje, pala je i kiša! Bazeni i bunari punili su se vodom, a drveće i polja su pohlepno pili kišne kapi koje su se tako obilato slijevale. Cijelo je selo slavilo Mahaprabhuđija kao darovatelja života: „Ti si zaštitnik svih bića, Tvojom smo milošću dobili ovaj dar!“
Takva se čuda čine nevjerojatnima! Čak i danas kad se sjetim te kiše, takne me nešto u srcu. Uvijek kad sam u okolici Kaćrasa, jasno vidim dobrostivo Mahaprabhuđijevo lice kao da zaista stoji preda mnom.
Ghi – pročišćeni maslac ↩︎