Jednom se na Mahaprabhuđijevom satsangu okupio veliki broj ljudi. Došao je i neki stranac, pozdravio Gurudeva i sjeo kraj njega. Poslije je i večerao s ostalima u aśramu.
Satsang je završio oko deset sati navečer i svi su se spremali na počinak. Međutim, taj je stranac bio kradljivac te je čekao da svi zaspu kako bi u svoju vreću potrpao plahte, jastuke i ostale kućne potrepštine i odnio ih iz aśrama. Kad je počeo ostvarivati svoj naum, to su primijetili učenici koji su bdjeli uz Mahaprabhuđija i kad su ga htjeli zaustaviti, Gurudev, taj veliki prijatelj siromašnih, je rekao: „Pustite ga, on uzima te stvari jer mu očito trebaju. Dopustite mu da ode u miru i nemojte ga uznemiravati. Za aśram to nije važno budući da mu te stvari ionako ne pripadaju. Jedni ih donesu, drugi opet odnesu. Takva je Božja volja.“