Jedna od posebnih Mahaprabhuđijevih milosti ogledala se u tome da su životi onih koji su mu postali učenicima, bivali materijalno sigurniji i udobniji. Nije riječ o tome da su učenici automatski gomilali bogatstvo ili lako stjecali novac, već o tom da je Guruovim blagoslovom njihov rad donosio plodove.
U selu Kaćras živio je siromašni brahman sa svojim sinom Ćoga Lalom. Dječak je bio vrlo inteligentan i lijepa ophođenja, te su ga roditelji poslali k meni da ga naučim čitati i pisati. On bi rado sjeo pokraj Mahaprabhuđija i otpjevao mu pjesmu ili molitvu. Jednoga je dana Mahaprabhuđi spustio svoju ruku na dječakovu glavu, blagoslovio ga i rekao: „Bog te blagoslovio, sine moj. Tvoj će život uvijek biti lagan i ugodan, ali me nikada nemoj zaboraviti. U svom srcu stalno nosi Božje sveto ime, jer ono donosi savršenstvo osobi koja stalno misli na njega.“
Baš kako je Mahaprabhuđi obećao, Ćoga Lal je odrastao i postao bogat poslovan čovjek, a njegov je život bio sretan i uspješan. Živio je jednostavno i kreposno, pun milosrđa prema siromašnima, a više puta tijekom godine pozvao bi Svamije da u njegovu domu održe satsang.
Ali ako predanost nije istinska i ako um i svijest još nisu pročišćeni, tada život može krenuti u sasvim drugom smjeru.
To je opisano u sljedećoj priči o Balđi Hedi: