Uvijek je bilo posvećenika koji su se jako trudili biti što je moguće bliže Mahaprabhuđiju, kako bi ga mogli služiti. Jedan od njih bio je i siromašni trgovac Balđi Heda koji je imao žarku želju da se obogati te je revno služio Mahaprabhuđija. Trudio se biti koristan kadgod mu se pružila mogućnost, čistio je aśram, prao suđe, skupljao drva. Nije se odmicao od Mahaprabhuđija.
I jednog ga je dana Mahaprabhuđi upitao koja je njegova najveća želja, premda je Gurudev odgovor dobro znao. Budući da je samo to čekao, trgovac je bez oklijevanja odgovorio: „Učitelju, Ti vidiš srca svih i ništa Ti se ne može sakriti, ali ako želiš čuti moju najveću želju, reći ću Ti. Želim biti bogat i ako mi ostvariš tu želju, izgradit ću kuću za goste blizu željezničke postaje u Khatuu, tako da svi hodočasnici koji Te dođu vidjeti mogu dobiti besplatan smještaj. Gurudev, uvjeren sam čvrsto u Tvoju milost, Ti me nećeš razočarati.“
Istog je časa Balđi počeo maštati i praviti velike planove o udobnostima koje bi mogao ponuditi hodočasnicima kad dođu u posjetu svom Učitelju. Slušajući ga, Mahaprabhuđi je samo tužno vrtio glavom: „Čak i kad bi milošću Gurudeva posjedovao sav novac svijeta, ti ni tada ne bi učinio tako nesebično djelo. Ja te dobro poznajem. Tvoj je um pun pohlepe i škrtosti. Čovjek poput tebe ne može se žrtvovati kao što ni koza ne može progutati cijelu lubenicu.“
Balđija su povrijedile ove riječi, te je očiju punih suza zamolio: „Ti si milostiv prema svima, zašto onda meni uskraćuješ blagoslov? Pruži mi priliku, jer sve što mi treba jest mogućnost da zaradim više, a tada ću Ti dokazati kako mogu održati obećanje. Dopusti mi da pokušam barem jednom!“
Mahaprabhuđi mu je ozbiljno odgovorio: „Balđi, davao sam ti tu mogućnost u nekoliko života i svaki si je puta propustio. Poznajem te i znam o tebi stvari kojih ti nisi svjestan.“ Ali Balđi nije popuštao već je i dalje uporno molio: „Oceanu milosti, molim Te iskušaj me samo još jednom. Ovoga Te puta neću razočarati, molim Te, ispuni mi tu želju.“
Naposljetku mu je Mahaprabhuđi ispunio molbu poslavši ga u Bombaj da okuša sreću. Balđi je odmah otputovao i kockanjem na burzi dobio tri milijuna rupija za tjedan dana. Svi su se divili njegovoj neobičnoj sreći, a vijest o njegovom iznenadnom bogatstvu proširila se poput požara sve do njegova rodna sela Khatua. Stigao je kući donoseći mnoge skupocjene predmete, a dočekan je na veličanstven način. Ali kako to već biva, mještani zapravo nisu slavili njega već negov novac, pa je uskoro stekao brojne nove prijatelje koji su njegovo društvo smatrali unosnim.
Balđi nije zaboravio Mahaprabhuđija i iz Bombaja mu je donio skupocjen kašmirski šal i nešto voća. Mahaprabhuđi je primio darove, voće je podijelio učenicima kao praśad, a šal je dao jednom siromašnom seljaku koji je sjedio u blizini. U svom bi milosrđu Mahaprabhuđi dobivene vrijedne darove uvijek davao siromašnima i prosjacima.
„Gospode“, protestirao je Balđi, „to je vrijedan šal koji sam Tebi namijenio. Trebao si ga zadržati.“ Mahaprabhuđi je sa smiješkom odgovorio: „U svim se vremenima ovoga svijeta iza skupocjenih stvari skriva strah. Da sam čuvao sve skupe darove, uskoro bih morao sagraditi skladište i dobro ga zaključati kako bih zaštitio to svoje vlasništvo. Ljudi se vrlo lako vežu za ono što posjeduju, a potom počnu strahovati da to ne izgube.“
I nastavio je: „Balđi, postoji još jedan dobar razlog zbog kojega baš taj čovjek treba dobiti tvoj šal. To je posebno lijep šal, a on je vrlo siromašan. Koliko će puta u svom životu imati priliku posjedovati nešto tako skupo? Kako je lijepo podijeliti radost! Ti si imao to zadovoljstvo darujući šal meni, zato me nemoj lišiti zadovoljstva da ga darujem nekome drugome.“ Premda Balđijev ograničeni um nije potpuno razumio ove riječi, prihvatio je postupak Gurudeva.
Učenici su Mahaprabhuđiju često govorili kako bi trebao zadržati vrijedne poklone, ali bi on uvijek odgovarao: „Da ih ne dam siromašnima, kakvo bih zadovoljstvo u njima nalazio? Kao što jezero ne pije svoju vodu, niti stablo jede vlastite plodove, tako i svetac živi samo za blagostanje drugih.“
Mahaprabhuđi je živio vrlo jednostavno. Nosio je odjeću od rukom tkanog pamuka, a staru je odjeću čak sam krpao. Učenici su ga često pitali: „Gurudev, Ti bi mogao nositi najfiniju svilu ili baršun, ali umjesto toga sve vrijedne darove podijeliš siromasima. Zašto nosiš tu staru pokrpanu odjeću?“ A Mahaprabhuđi bi im odgovorio: „Doista, nitko nije postao velik zbog svoje raskošne odjeće, već samo zbog svojih osobina.“
Nakon nekog vremena Balđi Heda počeo je razmišljati o kući za goste koju je obećao sagraditi. Već se spremao naručiti prvi tovar cigala kad se probudila njegova škrtost i on pomisli: „Zašto bih to učinio? Kad bolje razmislim, moje je bogatstvo rezultat toga što sam bio sretne ruke. Što Mahaprabhuđi ima s tim? Ako on zaista ima moć nekoga učiniti bogatim, zašto onda to ne uradi za sve svoje učenike? Bio bih glup kad bih svoj novac spiskao na tu kuću za goste.“
Mahaprabhuđi je, dakako, znao za ovu promjenu u Balđijevom umu, pa ga je upozorio: „Balđi, želim te podsjetiti na tvoje obećanje. Upozoravam te, prekršiš li zadanu riječ izgubit ćeš ne samo svoj novac već i svoju dharmu. Skitat ćeš se poput prosjaka od vrata do vrata. Griješiš ako misliš da je to bogatstvo tvoja sudbina i vidjet ćeš kuda će te odvesti ta tvoja tobožnja sreća.“
Unatoč tome Balđi je zbog ljubavi prema novcu bio slijep i gluh, te je nakon nekog vremena otišao u Đodhpur i ponovno se kockao na burzi. Ali ga je ovoga puta sreća napustila i izgubio je bogatstvo jednako brzo kao što ga je i dobio. U nadi da će vratiti izgubljeno nastavljao je kockati, ali je sve više gubio. Čak je i posudio nešto novca misleći da će mu se sreća ponovno nasmiješiti, ali je i to izgubio.
Na taj je način zapao u takvu bijedu da je zaista morao lutati od vrata do vrata, moleći pomoć. Usred te nesreće sjetio se Mahaprabhuđijevih riječi i tada shvatio svoju pogrešku. Shvatio je koliko je bio zaslijepljen pohlepom i da mora propatiti iz sasvim jasnog razloga.
Poput prave slike jada i bijede Balđi je pun kajanja potražio Mahaprabhuđijevu pomoć. Plačući, bacio se pred stopala Gurudeva. Vidjevši ga u tom jadnom stanju Mahaprabhuđi je blago rekao: „Balđi, bio si vrlo ponosan na svoje bogatstvo. Bogatstvo je Lakšmi i u skladu s njezinom prirodom ono je nestalno. Ti nemaš moć nadzirati Lakšmi. Mislio si da te je vlastita sreća učinila milijunašem, ali u što se ta sreća pretvorila? Kamo je nestao sav taj novac koji si tobože zaradio? Natjerao si me da ti pružim priliku, ali si je, na žalost, propustio. Za svoj bijedni položaj možeš okriviti samo sebe, jer nisi održao riječ. Tko god prekrši zadanu riječ mora iskusiti patnju. Takav je zakon karme.“
Balđi je uvidio kako, ma koliko se trudio, ne može popraviti svoj bijedni položaj, pa je ostao u aśramu još tri mjeseca. Preuzeo je svoje prijašnje dužnosti i svekodnevno je čistio aśram. Jednoga dana Mahaprabhuđi mu reče: „Sad se možeš vratiti kući. Ubuduće ćeš moći zaraditi za život i vratiti dugove, ali više nikad nećeš biti bogat.“
Balđi je poslušao i napustio aśram. Premda nije živio bijedno, njegov je san o bogatstvu ostao nedostižan. Još je nekoliko godina proživio u kajanju, sjećajući se dana blagostanja, a onda je napustio ovaj svijet.