Mahaprabhuđi me je nekoliko puta izliječio od različitih bolesti. Jedne sam se noći nakon satsanga koji sam održao u Khatuu, iznenada razbolio i ubrzo sam se onesvijestio od nepodnošljiva bola. Svi su mi nastojali pomoći, ali bezuspješno i postalo je očito da mi je život u opasnosti.
Idućeg je jutra Mahaprabhuđi bio obaviješten o mom kritičnom stanju koje se moglo kobno okončati. Ali on je, uz svoj uobičajeni blagi smiješak, rekao zabrinutim posvećenicima: „Ne brinite, bit će mu bolje. Bez mog dopuštenja smrt mu ne može ništa. Ona je već dvaput pokušala uzeti Madhavanandu, ali je morala odustati. On je pod mojom zaštitom, može li mu onda bog smrti nauditi?“
Donijeli su me Mahaprabhuđiju u polusvjesnom stanju, i on je svoju blagoslovljenu ruku spustio na moju glavu: „Sine moj, dužnost koju sam ti dodijelio, moraš ispuniti. Ne brini, uskoro ćeš ponovno biti zdrav“, i od tog trenutka počeo je moj brzi i potpuni oporavak.
Drugom me prilikom napao crv zvan guinea, opasan parazit koji uzrokuje veliku bol. Crv mi je ušao pod kožu na nozi i kad sam ga pokušao izvaditi, pukao je nanoseći mi još veću bol. Ležao sam na prostirci na terasi aśrama jedva podnoseći bolove i pritom bio svjedok razgovora između Mahaprabhuđija i pandita Sobhag Ćandađija iz Ladanua.
Pandit je odlazio iz aśrama obaviti neki posao, pa je došao pozdraviti Mahaprabhuđija. „Ako dopuštaš, skoknuo bih samo do sela srediti neke stvari i vratio bih se do molitve.“ Mahaprabhuđi ga je pokušao zadržati rekavši: „Panditđi, nemoj ići, zimsko je doba i smračit će se prije no što se vratiš. Mogao bi se izgubiti, a padne li kiša bit će to za tebe strašna noć.“
Premda je selo bilo samo nekoliko kilometara udaljeno od aśrama, postojala je mogućnost da se netko izgubi jer nije bilo ni ulica ni puteva, pa se noću moglo orijentirati samo po zvijezdama. Međutim, panditđi nije poslušao upozorenje Gurudeva i odgovorio je: „Učitelju, točno poznajem put i sigurno se neću izgubiti. Pored toga, malo je vjerojatno da će padati kiša jer u zimsko je doba gotovo nikad nema, a i nebo je bez oblaka.“ Mahaprabhuđi je samo odgovorio: „Dobro onda, ali požuri.“
Panditđi je otišao u selo Khatu srediti svoje poslove, ali je to trajalo duže negoli je očekivao i mogao je krenuti natrag tek nakon zalaska sunca. Otprilike na pola puta do aśrama počela je padati kiša. Baš kao što ga je Mahaprabhuđi upozorio, panditđi se izgubio i više nije znao u kojem se smjeru nalazi aśram. Ne znajući kuda bi, proveo je tešku i neudobnu noć vani na drvetu tresući se od vlage i hladnoće. U zoru je prestala kiša i na svoje veliko iznenađenje pandit je shvatio da je od aśrama udaljen samo nekoliko stotina metara.
Skrušeno je stao pred Mahaprabhuđija ispričavajući se: „Gospode, sada znam što se događa onima koji ne slijede Tvoje riječi. Ja vjerujem u Tebe, ali ponekad ono što kažeš zvuči tako nevjerojatno, čak nemoguće. Kako mogu znati što treba shvatiti ozbiljno, a što ne?“
Mahaprabhuđi mu se nasmiješio i rekao: „Pozorno slušaj svaku riječ sveca ili mudraca. Uvijek u njima traži istinu bez obzira na to kako neodređeno zvučale.“
Panditđi je ušao u moju sobu gdje sam i dalje ležao u agoniji. Ispričao mi je ovaj doživljaj, ali sam zbog bolova jedva pratio priču. Zatim je i Mahaprabhuđi ušao u sobu i rekao: „Madhav, zašto jadikuješ? Svatko mora snositi posljedice svoje karme. Jadanjem se nećeš osloboditi.“
Zavapio sam: „Učitelju, znam da me Ti možeš osloboditi karme“, ali je Mahaprabhuđi odbio rekavši samo: „Ja nisam tvoj sluga koji ti je uvijek na raspolaganju, niti sam tvoj liječnik.“ Ali ja sam bio uporan: „Ti si liječnik koji može izliječiti cijeli univerzum! Oslobodio si me mnogih karmi. Zašto je ostala ova tako bolna?“
Mahaprabhuđi je izvadio iz džepa komad turmerikova1 korijena i dao mi ga: „Evo, uzmi to i pojedi i tvoja će bol nestati.“ Čim sam pojeo taj korijen, bol je odmah počela jenjavati, a iste je večeri potpuno nestao i crv. Opet sam bio zdrav.
Ovo je bila priča o tome kako sam za jedan dan bio izliječen od parazita, a u isto vrijeme je panditđi naučio kako svaku Guruovu riječ treba slijediti i shvatiti ozbiljno. Na žalost, samo malo potom ni ja nisam postupio ništa bolje od njega.
Često griješimo tako da samo površno slušamo riječi drugih. Ali Satguru nije poput većine ljudi koji pričaju tek radi zabave. Riječi Gurudeva uvijek se obistine jer on zna budućnost. Najveća je pogreška smatrati Gurua običnim čovjekom. On može tako izgledati, hodati, govoriti i postupati, ali mi uistinu ne možemo niti zamisliti tko je on zapravo. Guru ne skreće previše pozornosti niti podiže svoj glas kako bi naglasio da ima nešto važno reći. Na nama je da se što više usredotočimo, kao ne bismo propustili mudrost i skrivena upozorenja njegovih riječi. Guru će najčešće samo jednom staviti neku primjedbu i to bez direktnog upozorenja. Na taj način učenik postaje svjesniji i sposobniji da na temelju tih nagovještaja donese odluku. Ako pogriješimo i zanemarimo njegove riječi, snosit ćemo posljedice.
Baš o tome govori sljedeća priča:
turmerik – naziv za kurkumu, žuti začin ↩︎