Zamolio sam Mahaprabhuđija da mi dopusti otputovati kako bih držao satsange. Dopuštenje sam dobio, ali pod uvjetom da ne napuštam državu Rađasthan. Dodao je: „Onaj tko putuje naslijepo, postat će slijep.“
Ja na te riječi nisam obratio posebnu pozornost, čuo sam samo da mi je putovanje odobreno. Nakon što sam posjetio više sela, dospio sam na put za Abu, te na brzinu odlučih posjetiti Palanpur, u državi Guđarat. Sasvim sam zaboravio da mi je Mahaprabhuđi rekao da ne napuštam Rađasthan.
Odmah po dolasku u Palanpur oči su me počele peći i boljeti. Sljedećeg sam dana otišao k liječniku, ali je njegovo liječenje bilo neuspješno. Zatim sam otišao u Gandhidham svome učeniku, doktoru Ijengaru koji mi je pružio medicinsku njegu i brinuo se za mene s mnogo ljubavi. Liječio me više od mjesec dana, međutim bol u očima samo se povećavala a vid mi je sve više slabio. Tada sam odlučio otići specijalistu za oči Arđun Singhu u Śiva Ganđ u Rađasthanu, a on me je smjestio u svoju bolnicu u Marvar Đankšnu. Ali mi ni tamo oči nisu reagirale na tretman. Zatim sam otišao u Ađmer gdje su me liječili Mahaprabhuđijevi učenici, doktor Manohar Singhđi i njegov otac. Kako ni oni nisu imali uspjeha, izgubili su svaku nadu u liječenje i rekli su mi da mojoj bolesti vjerojatno nema lijeka.
Sve to vrijeme imao sam stalan, gotovo nepodnošljiv, gorući bol u oba oka. Jedva sam vidio a od boli nisam mogao spavati. Tijekom jedne noći molio sam se Mahaprabhuđiju: „Gospode, više ne mogu podnositi toliku bol, neka radije umrem.“
Ponovio sam ovu molitvu nekoliko puta i poslije toga sam ipak zaspao. Sanjao sam i u snu ugledao voljeno lice svog Učitelja kako mi govori: „Rekao sam ti da putuješ samo unutar granica Rađasthana, ali ti se nisi obazirao na moju naredbu već si slijepo slijedio vlastite porive i ova je bol posljedica toga. Ali sad ću ti reći kako ćeš si pomoći. Sutra ujutro namoči komadiće ćapatija u mlijeko i stavi ga na oči. Za dva dana bit ćeš zdrav i onda se vrati k meni.“
Što je bilo brže moguće, poslušao sam uputu iz sna i već sljedećeg dana bio sam gotovo bez bolova. Još sam jednom stavio obloge na oči i za dva dana sam potpuno ozdravio. Moj oporavak i Mahaprabhuđijeva beskonačna milost duboko se dojmila doktora Manohar Singhđija i njegova oca. Obojica su me otpratila do Bola Gude gdje nas je Mahaprabhuđi čekao na vratima Śivbag Aśrama. Kad nas je ugledao, nasmiješio se i rekao mi: „No, Madhav, hoćeš li opet putovati tako naslijepo?“ Poklonio sam mu se do stopala i zamolio za oprost, a on me blagoslovio. Mahaprabhuđi je pozvao Manohar Singhđija i njegova oca da ostanu na večeri u aśramu, a meni je rekao da pripremim halvu.
Halva je desert koji se priprema od griza, ghija, šećera, badema i suhog grožđa. Na žalost, halvu sam prepekao i bila je znatno tamnija od uobičajene, pa sam se bojao da se nikome neće svidjeti. Nakon večernje molitve svima sam poslužio halvu, i na moje veliko iznenađenje bila je vrlo ukusna. Nikad prije nisam jeo tako čudesnu halvu. Svima se jako svidjela i to je za mene bio jasan znak da mi je Mahaprabhuđi oprostio.
Kadgod bih poslije sreo doktora Singhđija ili njegova oca, uvijek bismo razgovarali o tom blagoslovljenom danu i čudesnoj halvi koja je zahvaljujući Mahaprabhuđijevoj milosti imala okus božanskog nektara.