Želio bih s vama podijeliti još jedno poučno iskustvo koje sam dobio od Mahaprabhuđija. U Indiji je najvećim dijelom godine toplo, pa mnoge sobe nemaju stakla na prozorima, već samo drvene otvore koji se mogu pokriti ovisno o potrebi. Ostavimo li ih otvorene, kroz njih slobodno ulaze mnoge male životinje i kukci. Mi tako živimo u bliskom doticaju s prirodom.
Jednom je mali vrabac izabrao moju sobu za svoje gnijezdo. Svakog sam dana sklanjao grančice i travu, ali ih je on ponovno uporno donosio. Jednom kad je Mahaprabhuđi posjetio moju sobu, ispričao sam u se zbog nereda rekavši: „Ova je mala ptica zaista uporna, ne odustaje premda svakod dana čistim sobu od njezinih grančica.“ Mahaprabhuđi će na to: „Ali to je sasvim prirodno, svako biće traži dom u kojem će se smjestiti i podizati svoje mlade.“
Tog je trenutka miš projurio kroz sobu, a ja sam se ponovno požalio: „Ovaj me miš svake noći budi i grickanjem mi ne da spavati. Zašto ta stvorenja ne ostanu vani gdje im je i mjesto?“ Tada je uslijedio drugi dio pouke: „Nisi pazio što sam maloprije rekao“, prekorio me je moj Učitelj. „Svako stvorenje traži mjesto gdje će biti sretno, naći hranu, toplinu i sklonište. Ti činiš to isto, jer ideš tamo gdje ti prijatelji ponude jelo i dobro prenoćište. Zato nemoj kriviti miša što traži udobnost. Isto je i s učenikom koji odlazi Učitelju u čijoj mu se blizini duša osjeća ugodno. Ova bića čine isto to.“
Na takav nam blag način Gurudev daje upute svakom svojom riječju.