Ponekad bi Mahaprabhuđi išao sa mnom na planinu Abu. Na jednom smo izletu prošli prašumom, putem koji nas je doveo do riječne obale, gdje smo se neko vrijeme zadržali. Nakon nekog vremena, Mahaprabhuđi me upitao: „Madhavananda, što vidiš ovdje?“ Zaneseno sam odgovorio: „O Gospode, ova je rijeka prelijepa. Ritmično žuborenje valova, bujna, zelena trava na njezinim obalama, mali okrugli oblci, sve je tako očaravajuće. Od prirodne ljepote ovoga mjesta čovjeku zaista zastaje dah.“
Mahaprabhuđi me gledao smiješeći se i rekao: „Dijete moje, ovo je samo predivna vizija vanjskoga svijeta. Zaista je ugodno gledati u raznobojne kamenčiće, ugodni su za oko, ali zapravo su bezvrijedni. Različiti su po veličini i težini i među milijunima postoji možda samo nekoliko iste veličine. Tako i među milijardama ljudi i žena koji posjeduju vanjsku ljepotu, samo je nekolicina spoznala Istinu. Životi svih drugih bezvrijedni su i potraćeni doklegod to znanje nedostaje.“