Na poziv Maharađe od Đodhpura Mahaprabhuđi je vrijeme monsuna proveo u palači Raika Bag, a meni je povjerio zadatak da odem u Guđarat. Najprije sam se zadržao u Lathi, u pokrajini Kathijavar, a potom sam pozvan u Đunagarh kod upravitelja željeznice, Śri Parika.
On mi je pružio dragocjenu pomoć pri izdavanju Mahaprabhuđijeve knjige „Śri Vigjan Dip Gita“, ali nikad nje osobno sreo Gurudeva. Kad sam se spremao za povratak u Bola Guda Aśram, Śri Parik je izrazio želju poći samnom u pratnji svoje obitelji, ne bi li konačno pozdravio Mahaprabhuđija. Međutim, jedan dan prije našeg polaska dobio je obavijest iz glavnog ureda željeznice u Bombaju da generalni direktor željeznice namjerava posjetiti Đunagarh. Śri Parik je bio vrlo razočaran što je morao odustati od puta.
Rekao je: „Opet sam spriječen poći s tobom. Čini mi se da mi nije suđeno sresti Mahaprabhuđija.
Ali ja sam ga uvjeravao: „Milošću Učitelja nemoguće postaje moguće. Siguran sam da ćete vidjeti Mahaprabhuđija.“ Śri Parik je postio cijeli dan u ime Gurudeva, a tijekom noći molio se Mahaprabhuđiju. Sljedećeg je jutra stigao novi telegram, osobno od generalnog direktora, kojim ga obavještava da zbog neodgodiva posla mora odložiti posjetu u Đunagarh. Dok mi je prenosio ovu vijest, Śri Parik je sjajio od sreće i istog smo dana krenuli za Bola Gudu, jer je Mahaprabhuđi poravio u Śivbag Aśramu.
Kada smo stigli na željezničku postaju u Somesaru, udaljenu oko dvanaest kilometara od aśrama, na naše veliko iznenađenje čekala su nas kola s volovskom zapregom! Na moje pitanje tko ga je poslao, vozač je odgovorio: „Mahaprabhuđi je rekao da vas dočekam i dovezem. Rekao je da ćete doći otprilike u podne zajedno sa službenikom željeznice i njegovom obitelji.“
Ne moram vam naglašavati koliko je Śri Parikova obitelj bila očarana, ne samo zbog činjenice što je Mahaprabhuđi znao za naš dolazak, već i zbog njegove brige i ljubaznosti što je po nas poslao kola. Došavši u Śivbag Aśram, otišli smo pozdraviti Gurudeva. Śri Pariku je ovaj posjet bio dragocjeniji nego što je mogao pretpostaviti jer je njegova duša na prvi pogled prepoznala svog Satgurua i potpuno mu se predala.
Śri Parik je ostao u aśramu nekoliko dana uživajući u krasnim razgovorima sa svojim Učiteljem. Za Mahaprabhuđija je bila velika radost slušati Parikove mališane kako pjevaju bhađane, jer je djecu posebno volio. Kad je došlo vrijeme da se obitelj vrati kući Mahaprabhuđi je upitao: „Imate li neku želju koju bih vam mogao ispuniti? Nemojte misliti da sadhu nema što pokloniti, naprotiv, u kraljevstvu Gurudeva svaka se želja ispunjava.“
Nato je Śri Parik ponizno zamolio: „Moja je jedina želja bhakti i vječna predanost Tebi.“ Mahaprabhuđi je klimnuo glavom u znak prihvaćanja. Śri Parikova je žena ipak imala nešto više smisla za praktično i izrazila je želju da njezin muž dobije promaknuće.
Smiješeći se Mahaprabhuđi joj je to obećao rekavši: „Neka bude tako.“
Nedugo nakon toga Gurudevov se blagoslov ispunio i Śri Parik je bio unaprijeđen u glavnog državnog službenika pokrajine sa sjedištem u Bombaju. Stekao je veliko poštovanje i slijedili su sve viši položaji i gdje god da je bio u službi tijekom svoje izvrsne karijere, ostao je do konca života vjeran Mahaprabhuđijev posvećenik. Kad je Śri Parik napustio ovaj svijet, bilo je to s Mahaprabhuđijevim imenom na usnama.