Mnogo sam putovao Guđaratom i u mnogim sam mjestima držao satsange. U gradu Gondalu odsjeo sam kod Śri Śarme, višeg službenika željeznice i u njegovoj sam kući održao više satsanga kojima je prisustvovalo mnogo ljudi zaposlenih u željeznici. Jedan od njih je bio i Śri Bhatnagar, rukovoditelj osoblja, koji je sebe smatrao ateistom. Nakon jednog satsanga izjavio je: „Mislim da se na ovakvim skupovima samo zavaravamo i gubimo vrijeme. Lakovjernim slušateljima daju se svakakva nerealna obećanja o sreći, a život je težak i okrutan i svatko se može pouzdati samo u sebe!“
Nisam mogao odšutjeti na tu njegovu primjedbu, pa sam odgovorio: „Govorite tak zato što nikad dosad niste sreli Mahatmu. Da ste sreli realiziranog Učitelja, vaše bi se oči otvorile i vidjeli biste da govorim čistu istinu.“
Śri Batnagar je primijetio: „Moguće je da si u pravu, možda nam jedan Mahatma može pomoći, ali dosad sam uvijek sretao samo varalice. Sreo sam mnoge koji su se prikazivali mudrima i svetima, ali niti jedan od njih nije bio u stanju podariti spoznaju i znanje o Bogu.“ Čuvši ovo osjetio sam da je preda mnom netko kome traba Mahaprabhuđijeva pomoć, pa sam ga pozvao. „Pođi sa mnom mom Učitelju, Bhagavan Śri Dip Narajan Mahaprabhuđiju. On je inkarnacija Višnua i kad ga upoznaš, prepoznat ćeš da je u njemu božanska snaga koja djeluje na Zemlji.“
Śri Batnagar je prihvatio moj poziv u Śivbag Aśram, s ciljem da ispita Mahaprabhuđijeve sposobnosti. Ne rekavši mi, pripremio je za njega četrdeset složenih pitanja o religijskim i filozofskim temama, kao što su Bog, karma, reinkarnacija i mnoge druge, i sakrio ih u svom džepu.
Putovali smo do Bola Gude nekoliko dana. Kad smo stigli, zatekli smo Mahaprabhuđija u šetnji pred Śivbag Aśramom. Pozdravili smo ga, a on se uz blagi osmjeh obratio mom suputniku: „Dobro došao, Bhatnagar. Napokon si stigao na pravo mjesto i tvoje je traganje okončano.
Donio si popis s četrdeset pitanja. Mogu ti odgovoriti i na više njih ako želiš, možda osamdeset ili sto! Znanje je Božji nebeski praśad koji sam došao razdijeliti po ovom svijetu.“
Śri Batnagar je stajao potpuno preneražen, nemoćan izustiti i jednu riječ pa ga je Mahaprabhuđi pozvao da se nakon duga puta osvježi: „Sad se odmori, a potom ćemo razgovarati.“
Pošto se okrijepio s nešto voća i čaja, Śri Batnagar se pridružio Mahaprabhuđiju koji mu je ponudio da sjedne. Činjenica da je Mahaprabhuđi znao njegove namjere još ga je zbunjivala. Njegova je suzdržanost ipak polako nestajala i počeo je vjerovati da bi Mahaprabhuđi zaista mogao biti istinska božanska duša. Dok je sjedio do njegovih stopala, Śri Batnagar je razmišljao: „Do sada mi nitko nije dao zadovoljavajuće odgovore na mojih četrdeset pitanja. Nikakvi znanstvenici, sveci, učitelji, Mahatme ni Đagatgurui. Odgovori li Mahaprabhuđi na moja pitanja i moj um oslobodi svih sumnji i konačno nađem mir, onda ću priznati njegovu veličinu. Ako se to ne dogodi, javno ću ga razotkriti.“
Tada mu se Mahaprabhuđi obratio: „Reci mi sada kako da odgovorim na tvoja pitanja, izvana ili iznutra, unutar tvoje svijesti?“ Razmislivši, Śri Batnagar odluči: „Gurudev, odgovori mi na dvadeset pitanja izvana i na dvadeset iznutra, tako da imam oba iskustva.“ Mahaprabhuđi mu je počeo odgovarati na prvih dvadeset pitanja i toga se trenutka Śri Batnagar uvjerio u njegovo jedinstveno duhovno znanje, te je sjedio zatvorenih očiju upijajući svaku riječ. Nakon prvih dvadeset odgovora, Mahaprabhuđi je ustao i pridružio se skupini učenika koji su malo dalje raspravljali. Śri Batnagar je i dalje sjedio zatvorenih očiju, a čudesni razgovor s Gurudevom nastavio se u njegovom unutarnjem svijetu donoseći odgovore na onih drugih dvadeset pitanja.
Mnogo, mnogo kasnije, otvorio je oči i shvatio da Mahaprabhuđi više nije uz njega, već da razgovara nekoliko metara dalje s ostalima. Zaprepašten, razmišljao je o tom čudu i Śri Batnagar je tog časa, uvjerivši se u Mahaprabhuđijevu božansku prirodu, stekao vjeru u Boga. Ustao je, prišao Gurudevu i ispruživši se pred njim sklopljenih ruku rekao: „Milostivi Učitelju, ostvorio si mi oči i uklonio veo neznanja. Danas sam prvi put iskusio istinu!“
Tijekom sljedeće noći Śri Batnagar je imao još jedno čudesno iskustvo. Čim je legao i zatvorio oči pojavila se blistava, iskričava svjetlost koja je obasjala cijeli univerzum. Duže od jednog sata ostao je u tom prekrasnom stanju samadhija, a kad je otvorio oči kleknuo je pred Mahaprabhuđija i izrekao molitvu:
„Mahaprabhu Dip, Ti sam si blažena božanska Svjetlost! Molim Te, podari mi svoju milost. Ti si neopisiv i samo Te rijetki mogu razumjeti. Svi ostali žive u ovom svijetu sa žalosnom sudbinom slijepog neznanja. Molim da Tvoj božanski sjaj obasja mene i moju nutrinu, moje Jastvo.“
Śri Batnagar je ostao u aśramu nekoliko dana. Kad je naposljetku došao čas odlaska, upitao je Mahaprabhuđija može li išta učiniti za Gurudeva, a on je odgovorio: „Cijeli je ovaj svemir moja Atma i ja sam Atma svemira. Živi svoj život tako da koristiš cijelom svijetu. Služiš li ljudima i svim živim bićima onda služiš meni. Moja je Atma i tvoja Atma, ali ako mi ipak želiš nešto dati, daj mi obećanje da ćeš živjeti u skladu s istinom.“
Otpratio sam Śri Batnagara do postaje u Somesaru. Za njega je to bio težak rastanak i tužno je rekao: „Sada me moje radne obveze odvajaju od mog Gurudeva“, ali ja sam ga uvjeravao: „Mahaprabhuđi je sveznajući i svemogući. Gdje god i kad god pomisliš na njega, on će se pojaviti pred tobom.“
Uskoro se Śri Batnagar preselio u Barodu i pozvao me da mu dođem pomoći u vezi s tiskanjem zbirke Mahaprabhuđijevih bhađana pod naslovom „Śri Dip Puri Anubhav Prakaś“. Pri povratku mi je dao tisuću primjeraka knjige, kao poklon Gurudevu.
Mahaprabhuđi se vratio u Khatu Aśram, gdje ga je Śri Batnagar posjetio na deset dana sa svojom obitelji. Tada ga je zamolio da mu otkrije tajnu cijele kreacije, te mu je Gurudev nacrtao jednu vrstu dijagrama kao ilustraciju i objašnjenje fenomena univerzuma – njegov prapočetak, postojanje i konačno rastakanje u Bogu. Śri Batnagar se s velikom zahvalnošću često prisjećao tog iskustva.
Živio je kreposno sa svojom obitelji. Odgojio je desetoro djece s ljubavlju i poštovanjem za Mahaprabhuđija i svi su mu bili iskreno posvećeni, doživotno noseći njegovo učenje u svojim srcima. Kad je bio umirovljen, Śri Batnagar se preselio u Bombaj i u trenutku oproštaja od ovoga svijeta, napustio je svoje fizičko tijelo onako kako to čine jogiji – s Mahaprabhuđijevim imenom na usnama.