Godine 1953. Mahaprabhuđi je monsunsko razdoblje proveo u selu Bola Guda. Tamo sam, uz druge učenike i sannjasije, bio i ja. Satsanzi su se održavali svakodnevno, a kiša je često padala, jednom čak petnaest dana neprestano.
Jednog sam jutra sjedio zamišljen u svojoj sobi, kad sam iznenada pomislio kako bih mogao otputovati u Đanamnagar u Guđarathu. Istog je časa Mahaprabhuđi primio tu moju namjeru i pojavio se u mojoj sobi: „Nemam ništa protiv ako želiš ići u Đanamnagar.“ Odvratio sam mu: „Mahaprabhuđi, to bih zaista želio, ali je željeznička postaja Somesar udaljena dvanaest kilometara. Kako doći do nje ako kiša nastavi ovako padati?“
Mahaprabhuđi mi se nasmiješio i rekao: „Sutra ujutro će kiša prestati i opet će početi padati kad se ukrcaš na vlak u Somesaru. Ako nemaš novaca za kartu, ja ću ti ga dati.“ Sklopio sam ruke i zamolio: „Učitelju, Ti si sveznajući i svemogući. Molim Te, daj mi novac samo tada i tamo gdje mi zaista bude potreban.“
Mahaprabhuđi mi je potom povjerio još neke zadaće koje sam trebao obaviti na putu: „Neka s tobom do mjesta Rani pođe i Purnanand i neka se vrati s nešto zelenog povrća i pola kilograma kurkume. Pored toga, platno na mom kišobranu pojeli su moljci, daj ga popraviti i pošalji mi ga kako bih ga mogao koristiti tijekom monsuna. Sad mi reci, treba li ti nešto novaca?“
Poklonio sam se i ponovio: „Gospode, već sam Te zamolio da mi novac daš kada i gdje mi bude potreban.“ U torbi sam imao samo dvije rupije, ali sam duboko vjerovao da će se Mahaprabhuđi brinuti o meni kad god to bude potrebno.
Sljedećeg sam dana s Purnanandom otpješačio do Somesara i još je bilo rano jutro kad smo se ukrcali na vlak. Nakon nekog vremena u naš su odjeljak ušla dva konduktera i počela pregledavati karte. Kad je došao do mene, umjesto da traži kartu, kondukter se poklonio i pozvao me na šalicu čaja i malu zakusku. Zahvalio sam mu se na ljubaznu pozivu ali sam odbio.
Stigavši u Rani otišli smo na bazar kupiti platno za kišobran. Kad smo u prodavaonici pitali za cijenu, odgovor je bio tri rupije, a ja sam imao samo dvije. Uskoro je sunce počelo zalaziti i kako nikoga u Rani nismo poznavali, nismo znali gdje bismo prespavali. Moj me je suputnik Purnanand počeo optuživati rekavši: „Zašto nisi ponio novaca? Sad moramo gladovati.“ Odgovorio sam: „Ne brini i vjeruj u Mahaprabhuđija. On će sve srediti, sveprisutni je Bog uvijek uz nas.“
Dok smo ovako razgovarali, prolazili smo pored policijske postaje i ja sam na iznenadan poriv predložio Purnanandu: „Dođi, idemo unutra.“ U uredu je sjedio inspektor Ram Singhđi i čim nas je ugledao ustao je i pozdravio nas sklopljenih ruku. Zamolio je da ga slijedimo do njegove sobe, a u razgovoru smo saznali da je inspektor Mahaprabhuđijev učenik. Oduševljen što nas je sreo, pozvao nas je da te noći budemo njegovi gosti. Prihvatili smo sa zahvalnošću.
Ram Singhđi se pobrinuo da se za nas pripremi soba s dva kreveta na prvom katu, s vodom za piće i za kupanje. Pripremili su nam i vrlo ukusno jelo, tako da smo sjajno večerali, Tada sam inspektora zamolio za pomoć: „Potrebno nam je novo platno za ovaj kišobran. Cijena u prodavaonici je tri rupije, a ja imam samo dvije. Hoćoš li pitati vlasnika da li bi bio voljan prodati mi ga po toj cijeni?“ Inspektor je odmah poslao jednog policajca da donese sva raspoloživa platna za kišobrane, a ovaj se uskoro vratio u pratnji vlasnika prodavaonice.
Inspektor reče trgovcu: „Sašij novo platno za Mahaprabhuđijev kišobran. Ja ću to platiti.“ Budući da se sve sredilo, ostao mi je novac koji sam imao. Proveli smo još neko vrijeme na satsangu i onda otišli na počinak.
Sljedećeg smo jutra ustali vrlo rano i krenuli u šetnju. Usput smo ugledali kuću Śri Śarme, visokog službenika željeznice i ja sam predložio Purnanandu: „Dođi, posjetit ćemo Śri Śarmađija“ na što je Purnanand primijetio: „Ti imaš neku čudnu naviku ulaziti u svačiju kuću. Śarmađi je na visoku položaju i tko zna hoće li nas uopće htjeti primiti?“ Rekao sam mu da ne brine i da me slijedi bez oklijevanja.
Na ulaznim je vratima stajao stražar kojega sam zamolio da nas najavi Śri Śarmađiju. Budući da nas je već čuo, Śri Śarmađi nas je odmah došao pozdraviti. Odveo nas je u svoj ured i pozvao na doručak: „Svamiđi, hoćete li biti tako ljubazni i objedovati u mome domu?“ Pristao sam rekavši: „Kako vi želite, ali prije toga moram kupiti nešto zelenog povrća i kurkume za Mahaprabhuđija.“
Śri Śarmađi se ponudio nabaviti te stvari s tržnice, pa je pozvao slugu i dao mu novčanicu od deset rupija uz uputu: „Kupi pola kilograma kurkume, a s preostalim novcem kupi povrća.“ Tako su moje dvije rupije i dalje ostale uz mene.
Nakon obilnog objeda u Śri Śarmađijevog kući, poslao sam Purnananda s kišobranom, kurkumom i povrćem k Mahaprabhuđiju u Bola Gudu, a ja sam produžio za Ahmedabad. No, Purnananda su mučile nedoumice: „Madhavananda još uvijek ima one dvije rupije, premda smo nabavili sve stvari koje je Mahaprabhuđi želio i još je produžio za Ahmedabad. Kako je sve to moguće?“
To sjeme sumnje proklijalo je u Purnanandovom umu. Kad se vratio u aśram okupio je sve Mahaprabhuđijeve učenike i potanko im ispričao svoje doživljaje. Naposljetku je zaključio: „Mahaprabhuđi voli Madhavanandu više nego nas. Izgleda da je samo njemu dao neku mantru koja ima osobitu moć. Zato mu u vlaku nisu tražili kartu već su ga ponudili čajem i zakuskom. Da su bilo koga od nas pronašli bez karte, naredili bi nam da odmah siđemo. Zacijelo je to učinak te posebne mantre!“
Nastavio je: „Madhavanand je imao samo dvije rupije koje nisu dostatne ni za put do Ranija, a što je tek s onim stvarima za Mahaprabhuđija?! Od samog sam se početka pitao kako ćemo kupiti sve te stvari, gdje ćemo prespavati i što ćemo jesti? Najprije je u Raniju hipnotizirao policijskog inspektora koji nam je onda osigurao smještaj i hranu, čak je platio i popravak kišobrana. Poslije je hipnotizirao službenika sa željeznice koji ne samo da nas je poslužio obilnim ručkom, već nam je dao kurkumu i povrće! Madhavanand sigurno posjeduje neke magijske moći u koje nitko od nas nije upućen. Ali zašto je to tako? Mislim da na sljedećem satsangu za punog mjeseca moramo porazgovarati s Mahaprabhuđijem! Reći ćemo mu da smo se i mi odrekli svijeta kako bismo mu bili učenici, i zašto je onda samo Madhavanandi dao takvu mantru kojom može nadzirati volju drugih? Pitat ćemo ga zašto nas tako omalovažava?“
To sjeme sumnje koje je niklo u umu Purnananda počelo se širiti među učenicima. Na pun je mjesec održan veliki satsang s mnogobrojnim posvećenicima. Program je počeo oko devet sati prijepodne i poslije molitve i pozdrava Mahaprabhuđiju, Purnanand je Śri Bhur Singhđija poveo u stranu i povjerljivo mu rekao: „Mahaprabhuđi pravi razliku među svojim učenicima. Sve svoje moći predao je samo Madhavanandi. Hoćeš li ga ti, molim te, zamoliti da i nama povjeri neke siddha mantre koje je naučio Madhavanandu?“
Pravedni se Śri Bhur Singhđi pred svima okrenuo k Mahaprabhuđiju i zamolio: „Milostivi Gospode, sjeme sumnje i ljubomore počelo je klijati u umovima Tvojih učenika. Molim Te, odmah ga iskorijeni.“ Mahaprabhuđi je pozvao sve učenike, uključujući i Purnananda i upitao ih: „Što vam nanosi bol i kakve vas sumnje muče?“
Učenici su jednodušno govorili: „Ti ne postupaš s nama jednako već među nama praviš razlike. Siddha mantru koju je Madhavanand dobio od Tebe nisi dao ni jednome od nas. Ta mu je Vaśikarana-mantra1 omogućila da uživa poštovanje kamo god ide, a nas nitko ni ne primjećuje. Zašto je tome tako?“
Mahaprabhuđi je nato odgovorio: „Ja dijelim milost podjednako svima vama, ali je vi ne znate primiti i ne koristite se njome kako treba, a Madhavanand je uvijek zaštićen mojim blagoslovom. Moja je milost poput sunčeve svjetlosti koja sija svim bićima, a ipak je malo onih koji mogu primiti tu energiju. Ako niste u stanju moju milost koja postoji za sve iskoristiti za svoje dobro, koga za to treba kriviti? Ako želite naučiti umjetnost osvajanja srca drugih, savjetujem vam da neko vrijeme provedete uz Madhavanandu.“
Te su riječi još više razljutile učenike i s nepovjerenjem su odvratili: „Mi nismo podređeni Madhavanandi da bismo s njim trebali živjeti!“ Stoga je Mahaprabhuđi izjavio: „Sve dok budete patili od takve taštine nećete ništa naučiti! Sve ćete steći tek kad napustite svoj ego i poslušate moju riječ. Opsjednutost samim sobom, ponos i ljubomora ništa neće donijeti.“
vaśikarana-mantra – mantra koja ispunjava sve želje ↩︎