Došlo je vrijeme kad su Mahaprabhuđijevi učenici počeli primjećivati da mu vid slabi. Često su ga molili da se posavjetuje s liječnikom, ali je on to odbijao: „Zašto bih? Oči mog tijela nisu bitne, bitno je ono što vidim svojim unutarnjim okom. Čak i ako bih potpuno oslijepio, ipak bih mogao vidjeti sve na nebu i zemlji i u ljudskoj duši. Ne brinite za moje tijelo. Budući da sam usidren u blaženstvu vječne sreće, samo sam svjedok svojega tjelesnog stanja.“
Unatoč tome učenici su ipak brinuli za zdravlje svog voljenog Gurudeva. Znali su da ima mrenu na očima i da mu jedino operacija može pomoći, pa su ga stalno molili da prihvati liječničku pomoć. Jednog mu je dana jedan od učenika rekao: „Učitelju, molim Te, dopusti mi da ti u bolnici u Ađmeru ugovorim datum za operaciju oka. Za sve ću se osobno pobrinuti i budi siguran da će Ti biti pružena najbolja liječnička njega. Molim Te, dopusti mi da ti učinim tu malu uslugu.“
Vidjevši da je to iskrena želja mnogih posvećenika, Mahaprabhuđi je naposljetku pristao: „Dobro, budući da to toliko želite spreman sam ići. Obavite sve što je potrebno.“
Kad je došao dan Mahaprabhuđijevog odlaska u Ađmer, zabrinuti su se seljaci Khatua došli oprostiti od svog Gurudeva. U strahu od bolnica i strašnih priča koje su o njima čuli, bojali su se da će ih Mahaprabhuđi zauvijek napustiti.
Gurudeva je u bolnici Svetog Franje u Ađmeru toplo dočekao Ram Gopala, poznati neurolog iz Rađasthana. Mahaprabhuđijeve je oči pregledao doktor Śri Amba Lal i potvrdio da je operacija nužna.
U operacijskoj je dvorani Mahaprabhuđi odbio anesteziju rekavši da mu nije potrebna. Vidjevši kirurgov nepovjerljiv izraz lica, Mahaprabhuđi mu je još jednom rekao: „Uvjeravam vas da me možete slobodno operirati, vjerujte mi na riječ!“ Zatim je Gurudev ušao u stanje transcendentalne svijesti u kojemu je tijelo oslobođeno svakog osjeta.
Završivši s operacijom liječnik se užasnuo kad je ustanovio da Mahaprabhuđi ne diše i ne pokazuje nikakve znakove života. Počeo je tiho moliti Boga za pomoć, no tog je trenutka Mahaprabhuđi otvorio oči i smiješeći se upitao: „Zar imaš tako malo poverenja? Ja ne napuštam slučajno svoje tijelo. Samo sam za vrijeme operacije povukao svoju svijest da biste mogli nesmetano raditi“, i dodao, „ali operacija je potrajala duže no što ste očekivali!“
Poslije sam osobno razgovarao s doktorom Amba Lalom i on mi se povjerio da je trenutak kad je Mahaprabhuđi otvorio oči bio najsretniji u njegovom životu. Osjećao se blagoslovljenim što mu je bilo dopušteno operirati Mahaprabhuđija.
U to sam vrijeme bio u Ahmedabadu i poruku o Mahaprabhuđijevom posjetu bolnici primio sam putem pisma Śri Amba Lala. Objasnio mi je njegovo zdravstveno stanje i dodao: „Susreo sam mnoge svete ljude i svamije, ali nikoga poput Mahaprabhuđija. Za mene je bila velika čast to što sam mogao uslužiti tako velikog sveca.“ Pismo je završavalo Mahaprabhuđijevom porukom da bez odlaganja dođem u Ađmer. Ne gubeći ni trenutka otputovao sam za Ađmer i stigavši tamo odmah otišao na radostan i blažen susret s mojim Gurudevom.
Posvećenici iz Ađmera bili su vrlo sretni što je njihov voljeni Učitelj s njima i svesrdno su se trudili da mu oporavak u bolnici bude što ugodniji. Tijekom cijelog dana dolazili su mu posjetioci i on je unatoč nedavnoj operaciji svakodnevno držao satsange. Dolazili su pripadnici svih religija. Muslimani su ga slavili kao inkarnaciju proroka Muhameda, kršćani su na nazivali utjelovljenjem ljubavi i milosti Isusa Krista, sikhi su ga obožavali kao svog Gurua Nanaka. Svi ti pripadnici raznih vjera imali su jedinstveno iskustvo: pri pogledu na Mahaprabhuđija osjećali su potpunu ispunjenost. Kao glasnik Božje riječi i utjelovljenje sveg dobra, sve ih je primao s ljubavlju. Svima koji su mu dolazili, davao bi odgovore u skladu s njihovim svetim spisima.