Tijekom Mahaprabhuđijevog boravka u Ađmeru više je posvećenika molilo da ga fotografiraju jer do tada nije bilo ni jedne njegove slike. Zakazali su dolazak fotografa koji je postavio kameru i napravio nekoliko snimaka, ali nakon razvijanja fotografskih ploča nije se vidjelo ništa osim svjetlosti. Fotograf se zbunio i pomislio kako nešto nije u redu s njegovom opremom. Zato je ponovno sve pomno provjerio i pokušao još jednom. I ovaj je puta dobio samo čisto bijelo svjetlo. Tada je shvatio da bez suglasnosti božanskog neće dobiti nikakve snimke. Prije trećeg pokušaja otišao je Mahaprabhuđiju i sklopljenih ga ruku zamolio: „Molim Te, Gospode, dopusti mi da fotografiram Tvoje božansko lice. Tako bih mogao zaraditi za život, a tvoji bi posvećenici imali uspomenu na Tebe.“
Mahaprabhuđi mu je odgovorio: „Moja je fotografija nevažna, to je samo komad papira. Moji će me posvećenici vidjeti pred sobom kad god budu mislili na mene i čuvali me u svom srcu. S tom slikom u svom umu postići će oslobođenje.“ Ali milostiv kakav je bio, pristao je rekavši: „Rekao sam vam što je najvažnije, ali ako to još tako želite, dopuštam da napravite tri snimka.“
Razvijene su fotografije otkrile još jedno čudo Gurudeva – na svakoj je slici bio različite starosne dobi, na jednoj kao mladić, na drugoj tadašnjih godina, a na trećoj kao starac.