Da bi svjetlost istine prenio ljudima, Bog se često služi svojim posvećenicima kao posrednicima. Tako su više puta ljudi dolazili i k meni, tražeći pomoć Gurudeva.
U Udajpuru sam upoznao thakura Śri Pratap Singha, nasljednika kraljevske obitelji. On je bio vrlo otvoren i velikodušan čovjek, iako je pomalo bio sklon agresiji i srdžbi. Nije tajio svoju sklonost piću i uživanju u hrani. Premda je na to spiskao cijelo bogatstvo, nije bio voljan mijenjati svoje navike. No, ipak mi je u svojoj velikodušnosti pomogao tiskati knjigu, a kada sam se spremao na povratak u aśram on i njegova obitelj su odlučili poći sa mnom vidjeti mog Gurudeva.
U trenutku kad je stao pred Mahaprabhuđija, Śri Pratap Singh, koji teško da je imao koju krijeposnu misao u svom životu, doživio je čudesnu promjenu. Kleknuo je i odlučnim glasom rekao Mahaprabhuđiju: „Učitelju, od danas pa nadalje nitko u mojoj obitelji više neće dotaći meso niti alkohol. Na to Ti se zaklinjem svojim životom!“
Uz blagi smiješak Mahaprabhuđi ga je upitao: „Dragi moj, niti riječ nisam rekao o tvojim navikama. Što te navelo da to kažeš?“ Thakur je odgovorio: „Gospode, Ti nisi govorio naglas ali sam riječ Tvoje milosti čuo u svom srcu!“
To je učinak pravog Učitelja. On ne mora reći niti riječ jer se samo njegovom prisutnošću pročišćava unutarnje Jastvo i okreće dobru. Thakur je održao riječ i od toga je dana bio istinski Mahaprabhuđijev posvećenik.
Prilikom druge posjete Udajpuru susreo sam Śri Đośija koji me zbog svog velikog zanimanja za Mahaprabhuđija pozvao u posjet. Śri Đośi je bio religiozan čovjek, a po zanimanju astrolog i hiromant. Obje se ove nauke u Indiji poštuju čak i danas. Rekao mi je neke stvari koje smo, inače, znali samo Mahaprabhuđi i ja. Ja sam mu govorio o Mahaprabhuđiju, a on i ostali prisutni bili su iznenađeni što čuju da u to vrijeme u Indiji živi inkarnirana božanska sila. Pažljivo je slušao sve što sam mu govorio i pomno razmišljao o Mahaprabhuđijevim sposobnostima.
Bez mog znanja Mahaprabhuđiju je poslao jednog svog suradnika, s uputama kako da provjeri zna li Mahaprabhuđi odakle ovaj dolazi i tko ga je poslao. Suradniku je rekao i dva pitanja na koja je želio direktan Mahaprabhuđijev odgovor.
Taj je čovjek vlakom doputovao u Khatu, a Mahaprabhuđi ga je toplo dočekao: „Dug je put od Udajpura do ovdje. Sigurno si umoran i gladan“, i nakon što je nekome rekao da donese hranu, Gurudev je nastavio: „Vidim da te poslao Śri Đośi i vidim kako se dosad uzalud trudio dobiti unapređenje u svojoj tvrtki. Reci mu da bi ovog mjeseca trebao otputovati u Bombaj i pokušati još jednom. Kad uđe u ured svog pretpostavljenog, neka misli na mene i odmah će dobiti unapređenje koje želi.“
Glasnik je ostao bez riječi i nesumnjivo se malo preplašio. Prenoćio je u aśramu i u ranu zoru požurio nazad u Udajpur, Śri Đośiju prenijeti izvještaj o tom susretu. Čuvši što se sve dogodilo, Śri Đośi je došao u moju sobu i poklonio se pred Mahaprabhuđijevom slikom. Vidno uzbuđen, rekao je: „Svamiđi, Gurudev me blagoslovio. Želio sam ga provjeriti i molim te oprosti mi što sam to učinio iza tvojih leđa, ali sad sam uvjeren u njegovu božanstvenost.“
Gotovo je nepotrebno reći kako se sve dogodilo upravo onako kao što je Mahaprabhuđi rekao da će se dogoditi.