Godine 1958. proputovao sam sva važna mjesta hodočašća u Indiji, a kako sam mnogo slušao o ljepoti i čudima Himalaje, odlučio sam je posjetiti i osobno se osvjedočiti. Ondje sam susreo brojne svamije i jogije i proveo nekoliko mjeseci u pećinama Himalaje. Nije mi bila namjera provoditi neku posebnu sadhanu budući da je Mahaprabhuđi već ispunio sve moje želje, već sam želio upoznati jogije koji tamo žive i promatrati njihov duhovan život.
Zatim sam otišao u Rišikeś, poznati centar hodočašća u podnožju Himalaja, gdje sam također neko vrijeme živio s jogijima. Primijetio sam kako većina pokušava voditi duhovan život, ali im nedostaje vodstvo pravog Učitelja tako da ni njihove vježbe i metode nisu bile istinski uspješne. Živjeti na Himalaji nije dovoljno. Mahaprabhuđi bi običavao primijetiti kako u tim planinama žive i mnoga druga stvorenja, te bi upitao: „Hoće li i ona biti oslobođena? Samo zato što ti ljudi borave tamo i primjenjuju askezu ne znači da koračaju putem spoznaje. Oslobođenje se postiže jedino znanjem o Jastvu, a ono se postiže samo milošću Satgurua.“
Tom sam prilikom posjetio i Devprajag, Rudraprajag, Kedarnath, Badrinath i ostala poznata mjesta hodočašća na Himalaji, a zatim sam se vratio u Ahmedabad, glavni grad Guđarata.