U ožujku 1963. godine, kad sam boravio u Sabarmati Aśramu, dobio sam od Mahaprabhuđija pismo u kojemu me poziva da odmah dođem i donesem jedan pamučni šal. Bio sam vrlo sretan što mu mogu ispuniti tu želju, jer nikada ranije nije ništa od mene tražio. Jedan od mojih učenika, doktor Bhat, zamolio je da on priloži materijal za taj šal te je u želji da uz to doda i prikladnu odjeću donio cijelu balu tkanine. Zatim smo zajedno otputovali u Khatu. U aśram smo stigli na praznik Holi i s velikom radošću pozdravili Mahaprabhuđija koji nas je blagoslovio i zahvalio se na poklonu.
Na ovom bih mjestu želio ispričati priču o kralju Hiranjakaśipuu, vezanu uz praznik Holi koji se slavi u cijeloj Indiji. Kralj je Hiranjakaśipu mnoge godine provodio strogu askezu i molio se da dobije neki siddhi. Jednog mu se dana to i ostvarilo, božanski se glas začuo s neba: „Što želiš, kralju?“
Kraljeva je najveća želja, kao i kod većine ljudi, bila besmrtnost. Tu je svoju želju prenio božanskom glasu, pažljivo je sastavljajući: „Želim da me smrt ne može dotaći ni po danu ni po noći, niti u kući, niti izvan nje. Neka ne umrem prirodnom smrću, niti od bolesti, niti tako da me ubije životinja, ili čovjek, niti bilo kakvo oružje.“ Glas je odgovorio: „Neka bude!“
Uvjeren kako je od toga trenutka besmrtan, kralj je postao beskrajno osoran i nije se zaustavljao čak ni pred Bogom. „Ja sam Bog“, tvrdio je. „Nema drugog Boga osim mene!“ Podanicima je naredio da ga moraju obožavati kao Boga, i prijetio im smrtnim kaznama ako svoje molitve i predanost usmjeravaju nekom drugom Bogu. Kako bi provjerio poštuju li se njegova naređenja, osobno je obilazio svoje kraljevstvo.
Na jednom od takvih putovanja, naišao je na staricu kako sjedi ispred peći za pečenje lončarije i u očajanju priziva Boga. „Kako se usuđuješ?!“ viknuo je kralj bijesno. „To ti je ime beskorisno, samo ti ja mogu dati što ti treba, jer sam ja Bog. Nema drugog Boga osim mene!“ Starica mu je, drhteći od straha, ispričala svoju muku.
„Sažali se na mene, o Gospode, i poslušaj me prije no što me osudiš. Napravila sam nekoliko glinenih posuda i željela sam ih ispeći. Stavila sam ih u peć i ostavila da se prije osuše. U međuvremenu se u jednu posudu uvukla mačka i tu se omacila. Ne znajući za to, potpalila sam peć i sada se molim Bogu da poštedi živote mačića ili mi oprosti krivicu za njihovu smrt.“
Kralj Hiranjakaśipu se podrugljivo nasmijao: „Sad ćemo vidjeti što može tvoja molitva. Sačekat ću dok se posude ne ispeku i ako mačići ne prežive i ti ćeš umrijeti u vatri!“ Čitavu je noć jadna žena očajnički molila Božju pomoć, a sljedećeg dana kad se vatra ugasila drhtavim je rukama počela uklanjati pepeo. I što je ugledala? U četiri je posude bila nježna zelena trava na kojoj su se igrali mačići skačući iz jedne u drugu! „Slava Gospodu!“ uzviknula je zahvalno starica, a kralj je bez riječi ošinuo svoga konja i odjahao.
Kralj je imao duhovno visoko razvijenog sina Prahladu koji se čak i kao malo dijete molio Bogu. Zbog toga je njegov otac bio jako nezadovoljan. Prahladu je redovito kažnjavao zbog njegovih molitvi, ali dječak nije prestajao ponavljati Božje ime bez obzira na prijetnje i kazne. Govorilo se kako je kraljev bijes toliko velik, da je čak nekoliko puta pokušao ubiti sina. Jednom je naredio da ga bace u more na mjestu poznatom po brojnim morskim psima. Ostavljao ga je u džungli okruženog krdom divljih slonova i čak ga je gurnuo s visoke litice. No svaki bi put Prahlada bio na tajanstven način spašen i vraćen kući nepovrijeđen.
Kraljeva je sestra Holika imala poseban siddhi, da je vatra ne može povrijediti. Jednoga joj je dana kralj naredio da uzme Prahladu i s njim sjedne posred velike vatre, ali opet se dogodilo čudo. Holika je izgorjela, a dječak je ostao netaknut.
I dalje nastojeći otarasiti se neposlušnog sina, kralj je u dvorištu palače podigao željezni stup i u njegovoj je šupljoj unutrašnjosti palio vatru sve dok se nije užario i potpuno pocrvenio. U suton je pozvao sina i rekao mu: „Ako vjeruješ da je Bog svuda onda idi i zagrli ga u obliku onoga stupa.“ Prahlada je istinski vjerovao u sveprisutnog Boga i znao da će preživjeti ako je to Njegova volja.
Hrabro je krenuo prema usijanom stupu i približivši mu se shvatio kako to ne sjaji crveno usijano željezo, već da su to milijuni malih crvenih mrava koji idu gore – dolje. „Ovi me mali mravi neće povrijediti“, pomislio je i radosno ispružio ruke da zagrli stup. Ali se u tom trenutku stup raspolovio i pojavilo se strašno stvorenje. Glava i trup su mu bili kao u lava, a od pupka naniže imao je ljudski oblik. To je stvorenje zaglilo dječaka rekavši: „Sine moj, dovoljno si propatio.“ Zatim se okrenulo prema kralju koji je užasnut pokušao pobjeći.
Stvorenje je pojurilo za Hiranjakaśipom i uhvatilo ga na pragu ulaznih vrata u palaču. Kralj je bio oboren i prikovan za prag, a stvorenje je riknulo gromovitim glasom: „Reci mi jesi li u svojoj kući ili izvan nje?“ a kralj je drhteći odgovorio: „Nisam ni vani ni unutra.“ Stvorenje je nastavilo: „Je li sada dan ili ne noć?“ i ponovno je kralj morao odgovoriti: „Ni jedno ni drugo“, jer sunce je upravo napola zašlo za horizont. „Jesam li ja čovjek ili životinja?“ na ovaj upit kralj je panično povikao: „Nisi ni jedno ni drugo!“ Tada je to lavovsko stvorenje – sâm bog Narsingh1 pokazao svoje užasne kanđe i upitao: „Je li ovo oružje?“ Kralj je morao priznati da nije. Stvorenje je zaurlalo: „Tako su prema tvojoj želji ispunjeni svi tvoji uvjeti i došao ti je smrtni čas.“ Rekavši to, Narsingh je obijesnog kralja razderao na komade.
Dječak Prahlada postao je veliki heroj i kralj koji je svojim narodom vladao velikom mudrošću i predanošću. Na praznik Holi u Indiji se svi sjećaju kraljeve sestre Holike. Koncem veljače u središtu sela ili grada postavljaju se dva debla. Veće predstavlja Holiku, a manje Prahladu. Cijeli mjesec mještani slave uz ples i pjesmu, a na kraju se, na dan punog mjeseca, zapali deblo Holike. Dijele se slatkiši i običaj je posipavati sebe i druge svijetlim bojama izražavajući time radost zbog pobjede dobra.
Vratimo se sada na događaje u Khatuu 1963. godine. U rane sate sljedećeg jutra nakon dolaska u aśram, Mahaprabhuđi me pozvao u svoju sobu. Ponovio mi je riječi koje sam već naveo u predgovoru ove knjige, otkrivajući mi da će za deset mjeseci na dan Poša Krišna Ćaturi, petog prosinca 1963. godine u pet sati ujutro, napustiti ovaj svijet.
Nisam želio u to povjerovati, ali je on nastavio: „Reci mi koja ti je najveća želja, kako kasnije ne bi zažalio što si propustio ovu priliku.“ Na koncu sam izrekao ovu molitvu: „Sveti Učitelju, molim Te jedino to da moja pozornost bude uvijek i svuda usmjerena samo na Tebe. Da svi Tvoji posvećenici budu blagoslovljeni i pod vodstvom Tvoje svemoguće snage postignu Brahmanandu (Božansko blaženstvo). Želim da na tisuće ljudi živi od Tvoga blagoslova kako bi patnja svijeta bila što manja.“
Mahaprabhuđi je spustio svoju ruku na moju glavu i blagoslovio me uz uvjeravanje: „Sine moj, svjetlost mog pravog oblika će uvijek biti uz tebe. Štitit ću te uvijek i svuda. Ispunit će se što god poželiš.“
Zatim sam ponovio svoju već često puta izraženu molbu da mi dopusti napisati priču o njegovom životu i ovaj se puta s tim složio. Zbog toga sam bio beskonačno sretan, ali s druge strane duboko zabrinut i zbunjen riječima o njegovom skorom napuštanju ovog svijeta. Mahaprabhuđi je znao stanje moga uma, te je rekao: „Gdje god će posvećenici usmjeravati svoju pozornost na mene, bit ću tamo spreman da im pomognem. Ti ne vjeruješ ovo što sam ti danas rekao, ali znaš da uvijek govorim istinu. Pripremi se, jer ću napustiti ovo smrtno tijelo baš kao što sam rekao.“
Otišao sam od njega vrlo tužan, ali ne i potpuno uvjeren da će se ono što je rekao stvarno dogoditi. Samo sam ga uobičajeno pozdravio, a danas kad se sjetim njegovih riječi duboko žalim što ih nisam ozbiljno shvatio. Nekim je učenicima, ne bi li ih pripremio, Mahaprabhuđi rekao to isto čak dvije godine prije, ali nitko od nas u to nije htio povjerovati. Uvijek sam zamišljao da ću prije njega ili barem u isto vrijeme napustiti ovaj svijet i tako biti pošteđen boli živjeti bez njega. No, sudbina često određuje stvari drukčije nego što bismo mi željeli.
Vratio sam se s doktorom Bhatom u Ahmedabad i sljedećih sam nekoliko mjeseci bio vrlo zauzet. Prihvatio sam poziv da budem u palači koji mi je ponuđena na korištenje, a nalazila se u pokrajini Pali na brdu pokraj Rani. Palača je pripadala bivšem ministru Maharađe Dharma Narajana i tamo smo imali brojne krasne satsange. Poslije šest mjeseci Mahaprabhuđi me ponovno podsjetio na svoj skorašnji odlazak, a dva mjeseca prije najavljenog datuma odredio je gdje će se podići spomenik njegovog samadhija. Dva je tjedna prije tog dana pismima i brzojavima obavijestio sve svoje učenike.
Tisuće se ljudi okupilo u Khatu Aśramu gdje je Mahaprabhuđi u to vrijeme svakodnevno držao satsange. Jedan od njegovih bliskih učenika, ajurvedski liječnik vedja Aśa Ram, povjerio mi je četvrtog prosinca da ne vjeruje kako će Mahaprabhuđi sljedećeg dana napustiti svijet. Rekao mi je da Gurudev izgleda previše zdravo i sretno za nekoga tko umire, te je zbog toga zamolio Mahaprabhuđija da mu dopusti vratiti se kući i nastaviti svoj posao. Ali Mahaprabhuđi mu je rekao: „Aśa Ram, sutra ću otići, ostani do tada.“ Međutim, Aśa Ram kao ni mnogi drugi učenici nije vjerovao i pomislio je kako Gurudev upravo smišlja jednu od svojih božanskih lila. Otišli su iz aśrama i do danas to nisu prežalili.
Tih je dana Mahaprabhuđi izgledao poput pobjedničkog kralja. Svjetlost ga je okruživala i izgledao je životno i mlado, premda je imao 135 godina. Petog prosinca 1963. godine, u četiri sata ujutro, Mahaprabhuđi mi se pojavio u meditaciji. Spustio je ruku na moju glavu i uz osmijeh rekao: „Danas odlazim u Satja Loku. Pogledaj, četiri su me glasnika došla ispratiti, stoje iza tebe.“
Okrenuvši se ugledao sam četiri božanstva s izgledom boga Višnua. Poklonivši se sklopljenih ruku pred Mahaprabhuđijem, oni rekoše: „Gospode univerzuma, veliko je slavlje pripremljeno za Tvoj doček, svi čekaju da Te vide i mole Te da kreneš bez odlaganja.“ Bio sam iznenađen što vidim boga Višnua u četiri osobe u isto vrijeme, ali Mahaprabhuđi mi je objasnio: „To nije Višnu osobno već samo njegovi glasnici. U Višnu Loki svi stanovnici žive kao bog Višnu, u Śiva Loki kao gospod Śiva, a u Brahma Loki poput boga Brahme, u Indra Loki kao bog Indra, a u Deva Loki poput bogova. Stanovnici svake razine su poput njihova Gospoda.“
Zatim se čudesno prijestolje ukrašeno draguljima i blistavo poput sunca spustilo pred Mahaprabhuđi ja, koji se na njega popeo spreman za povratak svome domu. Kao nebesko vozilo prijestolje je munjevito krenulo kroz prostor, zajedno s četiri glasnika. Gandharve (anđeli) su pjesmom slavili Gurudeva dok je prolazio njihovom sferom. U Deva Loki (sferi bogova) dočekan je nebeskim plesom i pjesmama. U Indra Loki (raju) Indra, gospod bogova, Dharma Rađ (kralj dharme) i mnogi drugi zatrpali su Mahaprabhuđija poklonima. Doček u Višnu Loki bio je veličanstven, a božica Lakšmi osobno ga je krunila cvjetnim vjencem. U Śiva Loki doček je bio nešto drukčiji. Śiva i Parvati su njemu u počast izveli Tandava ples2. Potom je Mahaprabhuđi došao u Satja Loku3 koja je blistala kao da je osvijetljena tisućama sunaca, premda tamo nema ni sunca ni mjeseca. Satja Loka ispunjena je vječnim blaženstvom, anandom. Tamo nema dvojnosti, poput hladnoće ili vrućine, patnje i radoste, svjetla i tame, već samo jedan jedini zvuk prožima cijeli prostor:
OM SATJA BRAHMA ŚRI DIP PARIPURAN NARAJAN NAMAHA
Taj zvuk vibrira i na svim drugim razinama. Tijekom te meditacije bio sam izvan tjelesne svijesti i na taj način svjedok tih scena. Međutim, kad je vizija prošla ponovno sam se vratio u svoju uobičajenu svjesnost. Cijeloga sam dana mislio o tome što sam vidio.
Bila je srijeda petog prosinca 1963. godine, a u Śri Deva Dungri Sannjas Aśramu odvijao se kao i obično jutarnji satsang i Mahaprabhuđi je svakome dao praśad. Nazočnima je u deset minuta do pet sati rekao: „Dragi moji, ako imate još neku želju, sada mi je recite jer ću vam ubrzo reći zbogom.“ Neko je vrijeme vladala potpuna tišina a zatim je od svih nas poteklo samo jedno pitanje: „Gurudev! Zar nas ostavljaš same?“
Mahaprabhuđi nas je nato blagoslovio ovim riječima: „Ne bojte se! Vi ste uvijek sa mnom i ja sam uvijek s vama. Kadgod moj bhakta misli na mene, bit ću prisutan bez obzira u kojoj je zemlji, na kojemu je mjestu i u kojoj godini. Moja je duša neuništiva i besmrtna, smrtno je samo ovo tijelo sastavljeno od pet elemenata. Taj je zakon prirode nepromjenjiv ali znajte da sam uvijek s vama. Oni učenici koji danas nisu mogli biti ovdje uz mene, također će me još jednom vidjeti i ispunit ću im njihove želje. Čovječanstvu dolaze teška vremena i svijet će uroniti u destrukciju i nevjeru. Ali vi ostanite postojani i nikad ne gubite svoj put! Ništa vam ne pripada, držite se te istine i uvijek budite svjesni Boga.“
Nakon tih oproštajnih riječi, točno u pet sati toga jutra, Mahaprabhuđi je otpjevao Om. Prana i apana su se sjedinile i podigle do Brahmarandhre4. Nazočni su jasno mogli čuti kako se vibracija Oma podiže u Mahaprabhuđijevom tijelu i potom prolazi kroz sahasrara čakru. Premda mu je srce prestalo kucati a tijelo se počelo hladiti, lice je i dalje zračilo božanskim sjajem njegova blaga smiješka. Takav samadhi moguć je samo kod jogija koji su spoznali Boga.
Nauka joge je dragocjen poklon čovječanstvu. Ona doseže daleko izvan materijalne prirode stvari. Kao što je obećao, dan nakon svog mahasamadhija Mahaprabhuđi se pojavio pred svim posvećenicima koji nisu mogli doći u Khatu. Njegovo tijelo sahranjeno je tek nakon nekoliko dana, budući da su se brojni posvećenici željeli oprostiti od Mahaprabhuđijevog svetog lika. Za to vrijeme tijelo je ostalo meko i nepromijenjeno. Naposljetku je prema tradiciji položeno na vječni počinak na mjesto koje je Mahaprabhuđi prije odredio.
Mnogi su jogiji i svamiji sudjelovali u tom obredu, a Mahaprabhuđijevi poklonici, koji su dan za danom u skupinama dolazili iz cijele Indije, pjevali su bhađane i molitve u njegovu slavu neprekidno puna dva tjedna. Mahaprabhuđiju je u prostoriji za meditaciju u Khatu Aśramu podignut krasan spomenik nadsvođen mramorom. Od tada ne to mjesto tisuće sljedbenika dolazi vidjeti to svetište u kojemu je živio i radio Gurudev i primiti njegov blagoslov.
Narsingh – jedna od manifestacija boga Višnua; nar – čovjek, singh – lav ↩︎
Tandava ples – ples Śive kao razoritelja zla ↩︎
Satja Loka – najviša razina, razina Istine i Stvarnosti ↩︎
Brahmrandhra – „vrata Brahmana“, jedan od naziva za sahasrara-čakru, lotos s tisuću latica, sjedište božanske Svijesti, vrata Oslobođenja. U trenutku smrti obične osobe, prana (životna energija) napušta tijelo kroz jedna od devet „vrata“ (tj. oči, uši, nos, itd.) dok duša realiziranog jogija napušta tijelo kroz deseta vrata, vrata Oslobođenja, Božanska vrata smještena na vrhu glave ↩︎