Ovaj je Mahaprabhuđijev životopis na engleski i njemački jezik preveo sin moje starije sestre, Jogirađ Paramhans Svami Mahešvarananda. On je moj najbliži učenik koji cijelim svijetom pronosi Mahaprabhuđijevo učenje.
Životni put Svami Maheśvaranande također je jedno od Mahaprabhuđijevih čuda. Milost Gurudeva odvela ga je iz malog rađasthanskog sela, skoro netaknutog suvremenim svijetom, u austrijsku metropolu Beč. Tamo je osnovao aśram, a tisuće ga učenika diljem svijeta poštuje kao svog duhovnog Učitelja. Priča o rođenju Svami Maheśvaranande vrlo je značajna pa ću vam je ispričati.
Ranih četrdesetih godina ovog stoljeća boravio sam s Mahaprabhuđijem na planini Abu. Jednog sam se dana odmarao u sjeni stabla ašoke dok su mi se po glavi vrzmale neke brižne misli o budućnosti. U blizini se nalazio Mahaprabhuđi koji mi je mogao olakšati brige samo jednim letimičnim pogledom u moje srce: „Madhavananda, zašto brineš? Tvoje će se želje ispuniti.“ Zatim sam mu izrazio svoju želju u obliku molitve: „Gospode univerzuma, molim Te poslušaj moju molbu! Moja je najdublja želja da Tvojom božanskom milošću i kozmičkom svjetlošću cijeli svijet bude prosvijetljen. Neka Tvoja božanska poruka stigne do svih ljudi tako da čovječanstvo, koje boluje od jada i nemira, naposljetku nađe vječni mir i sreću. Želja mi je da se ponovno inkarnira neka velika duša koja bi pokazivala put istine ljudima što besciljno lutaju u tami vlastitog neznanja. Neka ih ta duša, putem joge i Vedante pouči kako mogu postići oslobođenje i spoznaju Atme i Paramatme. To je moja ponizna molitva Tebi.“
Mahaprabhuđi je spustio ruku na moju glavu i rekao: „Bit će tako.“ Zatim je rekao kako je Śri Devpuriđi već dao takvo božansko proročanstvo. „Prije mnogo vremena Śri Devpuriđi je isto to obećao britanskom časniku na jezeru Nakki. Uskoro će se na Zemlji inkarnirati jedan od sedam Rišija čije će ime u djetinjstvu biti Mangilal. Prema obećanju gospoda Maheśvare, Śri Devpuriđija, to će dijete biti pod njegovom posebnom zaštitom, a kasnije će postati slavan kao Svami Maheśvarananda. Taj veliki jogi i sannjasi, junak i znalac istine, bit će svjestan veličine svoje zadaće i on će ispuniti tvoju želju.“
Nekoliko godina kasnije, Mahaprabhuđijevo se obećanje obistinilo i Paramhans Jogirađ Svami Maheśvarananda došao je na ovaj svijet. Rođen je u selu Rupavas, dvanaest kilometara od grada Sođata pokrajine Pali, u Rađasthanu. Njegovi roditelji, pandit Krišna Ramđi Garg i Śrimati Devi Phul Garg vrlo religiozni i posvećeni ljudi dali su sinu ime Mangilal. Vrijeme njegova rođenja poklopilo se s jedinstvenom astrološkom konstelacijom koju obilježavaju konjukcija lava i mjeseca. Astrolozi su predvidjeli da će pod utjecajem takvih nebeskih snaga on izrasti u poznatog i visoko poštovanog jogija i sannjasija.
Već je u njegovu djetinjstvu bilo očito da Mangilal posjeduje iznimne sposobnosti. U najranijoj je dobi svojim vještinama i marljivošću nadilazio svoja dva brata i tri sestre, a vrlo brzo se pokazala i njegova naklonost k duhovnom. Većinu svog slobodnog vremena posvećivao je molitvi i meditaciji.
Kad je Mangilal imao dvanaest godina, umro mu je otac, te je sva odgovornost za obitelj pripala majci, a dječakovo je školovanje prekinuto. Poslije nekog vremena poslan je meni u Nipal da nastavi školovanje. Tako se dogodilo da sam svog nećaka doveo u Nipal Aśram kako bih se o njemu brinuo, baš kao što se u mom djetinjstvu moja sestra brinula o meni.
Mangilal je bio duhovne prirode, posjedovao je veliko znanje, a njegova se ljubav za Boga počela sve više očitovati. Uskoro je izgubio svako zanimanje za školu, a umjesto toga me neprestano nagovarao da ga učinim sannjasijem. Tada sam se prisjetio Mahaprabhuđijevih riječi na planini Abu, ali ništa nisam mogao poduzeti bez pristanka moje sestre koja mi je poslala sina samo s jednim ciljem, da upotpuni obrazovanje. Mangilala sam pokušavao odgovoriti od njegove ideje da postane sannjasi te sam ga čak poslao na školovanje u Đajpur, ne bi li izučio za automehaničara. Međutim, on nije razvio nikakvo zanimanje za tu profesiju, već se odmah nakon završetka naukovanja vratio direktno u aśram. Zatim sam otvorio malu prodavaonicu pod imenom „Trgovina Śri Dip Narajana“ u Ahmedabadu i dao je Mangilalu na upravljanje, ali je ovo malo poduzeće zahvaljujući potpunom nedostatku njegovog poslovnog entuzijazma uskoro propalo. Slijedeće što sam učinio bilo je da sam uz pomoć svog učenika Śri Mathura pokušao za njega naći posao u rudniku gipsa u Barmeru.
Dok je radio u Barmeru Mangilal mi je napisao brojna pisma ističući u njima kako su i upravnik i osoblje rudnika vrlo dobri prema njemu. Unatoč tome, dodao je, on se ipak stalno osjeća kao da je na pogrešnom mjestu a sve su njegove misli i svi osjećaji stalno usmjereni na aśram. Ponovno i ponovno mi je pisao kako ga taj posao ne zanima, usrdno me moleći da ga zaredim u Svamija. Budući da mu nisam mogao objasniti razloge svojih postupaka, nisam mu odgovarao na pisma. Vrijeme je moralo sazrijeti. Naposljetku, Mangilal mi je napisao pismo koje više nisam mogao zanemariti jer sam iz njega vidio da je došao pravi trenutak. Mangilalđi je postigao potpunu veragju i bio je spreman za duhovan život.
Želja za odricanjem od svijeta odvela je tisuće ljudi u patnju, jer im je nedostajalo vodstvo Satgurua. Oni lutaju od grada do grada, od jednog mjesta hodočašća do drugog, od učitelja do učitelja, primjenjuju asketske vježbe, ponavljaju mantre i vježbaju tantru ne bi li stekli neke natprirodne moći. Tim moćima poslije najčešće nanose bol sebi i drugima, što se može vidjeti i iz brojnih primjera navedenih u ovoj knjizi. Na koncu ostaju praznih ruku, nikada ne nalazeći osnovnu istinu, niti spoznajući da je put iscjeljenja čovječanstva od ove patnje jedino Atma Gjana, znanje o istinskom Jastvu. Ta se spoznaja i unutarnji mir mogu postići samo blagoslovom Gurudeva.
U ovim su vremenima oslobođene duše zaista vrlo rijetke, ali je Mangilalđi prepoznao značaj Mahaprabhuđijevog duhovnog naslijeđa i sada je bio siguran u svoju odluku da slijedi taj put. Pozvao sam ga u aśram i zamolio ga da dobro razmisli je li zaista spreman potpuno posvetiti svoj život spoznaji Božanskog.
Upozorio sam ga da bude spreman na sve vrste teškoća i otpora koje mora prevladati, budući da put odricanja traži velike žrtve a cilj se može postići samo snažnom i nepokolebljivom voljom. Neprestano sam u otkrivao sve teškoće na putu ka Bogu, putu koji zahtijeva nadvladavanje svih negativnih osobina i poticaja. Mangilalđi se tada zavjetovao: „Gospode, nikad neću odustati od svoje odluke i zato u Tvojoj nazočnosti dajem riječ da neću skrenuti s duhovnog puta, čak ako me to bude koštalo života.“
Vidjevši takvu odlučnost pristao sam da ga zaredim u svamija. Dao sam mu ime Maheśvarananda i upute kako da provodi strogu anušthanu koja se sastoji od provođenja određenih vježbi i tehnika meditacije preko dvadeset sati dnevno. Spavao je na slamnatoj prostirci i jeo samo voće i mlijeko.
Sljedeći je događaj odredio budući tijek života Svamija Maheśvaranande pa ću ga pustiti da to sam opiše svojim riječima: „Poslije šest mjeseci posta i meditacije, u samo svitanje na praznik svjetla Divali, iznenada sam osjetio kako mi je moćna struja energije obuzela cijelo tijelo. Vidio sam svjetlost, blistavu poput milijuna sunaca i osjetio neopisivu razdraganost kako da sam uronjen u ocean nektara. Iz te blistave svjetlosti pojavio se moj božanski Učitelj, Bhagavan Śri Dip Narajan Mahaprabhuđi, okružen bogovima i božicama, Rišijima i munijima koji su ga slavili svetom mantrom „Om Satja Brahma Śri Dip Narajan Paripurana Namaha – Om istinski Brahmanu, Śri Dip Narajan, ja te obožavam!“
Vidio sam cijeli univerzum u Mahaprabhuđijevoj svjetlosti i shvatio da sve postoji u Njemu i zahvaljujući Njemu. Śri Mahaprabhuđi je u znak blagoslova položio svoju ruku na moju glavu i rekao: „Sine moj, ti si vječno moj, moj pravi poslanik. Sve religije svijeta vode ovoj jednoj Svjetlosti.
Cilj je svih ljudi spoznati Svemogućeg i tako s Njim postati jedno. Ali čovječanstvo pati od neizlječivih tjelesnih i mentalnih muka i tvoja je dužnost ublažiti mu tu bol donoseći svijetu poruku božanskog znanja. Sve njih, muškarce i žene, mlade i stare, bogate i siromašne podučavaj najvišim metodama božanske nauke joge. Pomozi im da žive prirodan život, bez bolesti i pokaži im put k istinskom znanju. Zadaća ti je služiti svima bez obzira na njihov društveni položaj ili rasu, jer svi su oni dio mene. Ja ću uvijek biit uz tebe. Gdje god si ti, bit ću tamo i ja. Vidjet ćeš me u srcima mojih posvećenika. Moj sveti hram bit će tijelo svakoga u čijem ću se srcu pojaviti. Takav čovjek je Ja i Ja sam on.“
Nakon ovog božanskog dopuštenja, Paramhans Svami Maheśvarananda počeo je propovijedati božansku poruku svim ljudima. Godine 1972. otišao je u Europu da i tamo prenese Mahaprabhuđijevo učenje. U Beču je osnovao Austrijsko-indijsko Joga-Vedanta društvo i međunarodno udruženje Śri Dip Madhavananda Aśram. Svjetlost Bhagvan Śri Mahaprabhuđija primile su također i mnoge druge zemlje i osnovale joga centre i aśrame, jer njegovu je poruku Svami Maheśvarananda donio i u Njemačku, Francusku, Grčku, Češku, Slovačku, Mađarsku, Sloveniju, Hrvatsku, Jugoslaviju, Englesku, Kanadu, SAD, Australiju i Novi Zeland.
Joga i ovo božansko znanje pomoglo je tisućama učenika. Svojim je učenjem Svami Maheśvaranandađi potaknuo mnoge ljude diljem svijeta da postanu vegetarijanci i tako prestanu ubijati životinje. Kako bismo zaštitili okolinu u kojoj živimo, on poziva ljude da žive na prirodan način, pruže ljubav svim živim bićima i poštuju zakone prirode. Svami Maheśvaranandađi je Zapadu donio potpunije razumijevanje vrijednosti indijske kulture. Danas je u Indiji i brojnim drugim zemljama poštovan kao autoritet u pitanjima joge i Vadante.
U njegovoj se prisutnosti događaju i mnoga čuda koja ukazuju na stalnu prisutnost Mahaprabhuđija. Ispričat ću jedan primjer. Prigodom posjete Leicesteru u Engleskoj, Svamiđija je pratio učenik Stefan Gestit. Svamiđi je držao satsange u jednom hinuističkom hramu. U njemu je također boravio i sadhu Śri Jogeśvarananda Maharađ kojega smatraju reinkarnacijom Paramhans Ramakrišne. Prije molitve Svami Maheśvaranandađi bi zapalio žižak u uljanici ispred Mahaprabhuđijeve slike u svojoj sobi, a zatim bi otišao u dvoranu za satsang. Jednom se posebnom prigodom poslije satsanga vratio u sobu i ustanovio kako ispred Mahaprabhuđijeve slike ne gori jedan već dva žiška. Svamiđi se upitao kako je to moguće, budući da je sobu zaključao prije odlaska a bila je zaključana i kada se vratio. Nije bilo nikakvih znakova nasilnog otvaranja vrata.
Kad se isto čudo ponavljalo uzastopno svaki sljedeći dan, Svamiđi je o ovoj pojavi porazgovarao sa Śri Jogeśvaranandom i zamolio ga da upotrijebi svoju vidovitost i utvrdi porijeklo tog drugog plamena. Sljedećeg je dana Śri Jogeśvarananda rekao Svamiđiju da je te noći imao viziju svetaca koji su dolazili iz drugih razina i u slavu Mahaprabhuđija palili taj drugi žižak. Rekao je: „Mahaprabhuđi je božanska Inkarnacija i zato mu se mnoge duše iz drugih razina dolaze ovdje pokloniti.“ Nakon nekoliko dana Śri Jogeśvaranandađi je prenio direktnu Mahaprabhuđijevu poruku kako Paramhans Svami Maheśvaranandu ne bi trebalo suditi po njegovim mladim godinama, jer je on posvećenik i direktni Mahaprabhuđijev učenik kroz bezbrojne živote.
Svamiđi je za suvremene ljude razvio sustav „Joga u svakodnevnom životu“, koji počiva na tisućugodišnjoj tradiciji joge. Ovaj je sustav podijeljen na osam stupnjeva kroz koje vježbač napreduje od najjednostavnijih asana i pranajama do naprednijih vježbi i tehnika.
S ciljem da pod jednim kišobranom ujedini sve aśrame i joga društva koja rade pod njegovom zaštitom, 1990. godine Svamiđi je osnovao Međunarodno udruženje Śri Dip Madhavananda Aśram, organizaciju koja će ojačati duh zajedništva svih učenika. Prema njegovoj želji učenici će radeći s predanošću, tolerancijom, ljubavlju i poštovanjem za sva živa bića, prenositi Mahaprabhuđijevo učenje u svakodnevni rad kroz znanstvene metode „Joge u svakodnevnom životu“. U svim se joga centrima, koji rade pod Svamiđijevim vodstvom, podučavaju asane, pranajame, meditacija i krija joga.
Svakodnevno se održava i po nekoliko dobro posjećenih satova joge, zatim satsanzi, predavanja i seminari. Svamiđi se osobno i aktivno zanima za sve svoje posvećenike. Svjetlost njegove osobnosti zrači božansku poruku gdje god dođe te se na taj način ona širi potpuno prirodno.
Godine 1992. je Paramhans Svami Maheśvaranandađi započeo svoj najveći projekt u Indiji – osnovao je veliki duhovni centar i kojemu bi tragatelji mogli naći svoj dom i mjesto ispunjenja. Naziv centra je „Om Viśva Dip Gurukul Svami Maheśvarananda Aśram, istraživački i obrazovni centar“ i nalazi se pokraj sela Đadan u pokrajini Pali, u Rađasthanu.
Cilj ovoga projetka pomaganje je ljudima u postizanju fizičkog, mentalnog, socijalnog i duhovnog zdravlja, te postizanje konačnog ljudskog cilja, spoznaje Boga, putem poštovanja vrijedne nauke joge.
Tako Paramhans Svami Maheśvaranandađi nastavlja svetu tradiciju duhovnosti i pronosi poruku svjetlosti kroz svijet, predano ispunjavajući zadaću povjerenu mu od Boga.
U ovoj sam knjizi predstavio živote Mahaprabhuđija i njegovih učenika kao poziv svim ljudima da poput njih rade u službi Najvišeg. Oni su dokaz da svjetlost Boga nije nestala s ovog planeta, već da je svatko od nas može iskusiti i spoznati samo ako je traži na pravome mjestu i na pravi način.