Petog siječnja 1971. godine imao sam neobično iskustvo. Nakon satsanga prišao mi je Seth Narotam Das Zaveri, trgovac dragim kamenjem i postavio mi pitanje u vezi sa samadhijem, koji se može postići vježbajući jogu. Bio sam iznenađen njegovim pitanjem jer za tako visoke duhovne ciljeve poslovni ljudi obično nisu zainteresirani. Odmah sam počeo objašnjavati da se samadhi ne može kupiti ili dobiti na dar, već se naprotiv postiže dugotrajnim meditacijama.
„Oprosti, Svamiđi“, odgovorio je blago, „nikad nisam imao Gurua, ali od najranije mladosti postoji u meni želja za vježbanjem joge. Tako sam često spontano sjedao u meditaciju. Prije otprilike tri godine imao sam prvo kratko iskustvo samadhija i postigao sam visoku svijest. Nekoliko trenutaka je sve bilo mračno, a potom se pojavila snažna blistava svjetlost koja se zadržala duže od sata. Od tog sam dana počeo redovitije meditirati da bih produbio svoju sposobnost zadržavanja u tom uzvišenom stanju. Sada u njemu mogu ostati sedam sati.“
S velikim sam zanimanjem slušao njegove riječi kad je uslijedlo ono najvažnije: „Sad bih želio objasniti zašto sam došao k tebi. U samadhiju često viđam različita božanstva, rišije, munije, svece i božanske inkarnacije kao Brahmu, Višnua i Śivu. Posljednjih me pet dana posjećuje jedan svetac s turbanom, okružen blistavim sjajem i u pratnji božanstava i svetaca. Nikada ništa ne kaže samo mi se smiješi. Privlači me poput magneta, ali ne znam tko je on. Ako ti znaš, molim te, reci mi.“
Paramhans Svami Madhavananda
Viśva Guru Dip Aśram, Đajpur, Rađasthan
Om Viśva Dip Gurukul Svami Maheśvarananda Aśram, istraživački i obrazovni centar, Đadan, pokrajina Pali, Rađasthan
Paramhans Svami Maheśvarananda
Bio sam potpuno siguran da taj svetac s turbanom, prema Das Zaveriovom opisu, može biti jedino Mahaprabhuđi. Izvadio sam njegovu fotografiju iz svoje torbe i pokazao je draguljaru. Vidjevši sliku uskliknuo je: „Da! Ovaj se mahatma pojavljuje u mojoj meditaciji. Molim te reci mi gdje ga mogu naći. On će ispuniti moj život! Ako si ti njegov učenik, onda me, molim te, prihvati za svoga Guru brata, učenika istog Učitelja.“
Čestitao sam Śri Zaveriju na blagoslovu Mahaprabhuđijevog daršana, jer je njegova pojava u meditaciji znak visokog stupnja duhovnog razvoja. Tada sam ga morao ražalostiti rekavši da Mahaprabhuđi nije više na zemlji u tjelesnom obliku.
Śri Zaveri me ponovno posjetio sljedećeg dana. Tog sam mu poslijepodneva dao mantra dikšu. Poslije tri dana ponovno me posjetio i ispričao mi slijedeće:
„Savjesno vježbam mantru koju si mi dao. Nakon kraćeg vremena osjetio sam isijavanje energije koja me okružila i učinilo mi se kao da je iz mog tijela izašla neka tamna sjena. Nastavio sam ponavljati mantru i ta je sjena potpuno nestala. Od tada se moje zdravlje popravilo. Potpuno su me napustili apatičnost i ostale tjelesne smetnje od kojih sam dugo patio. Među obrvama mi je zasjajila svjetlost i začuo sam zvuk Oma. U toj zraci svjetla pojavilo se drago Mahaprabhuđijevo lice i on mi je osmjehujući se rekao: „Ti si moj. Uvijek brinem o svojim posvećenicima. Neko od njih me zaborave zbog iskušenja u maji, ali ja nikada ne odustajem i bdijem nad svima njima.“ Zatim je dodao: „Reci Madhavanandi da ti dâ jedan primjerak moje Gite!“ i nakon toga je nestao. Molim te, Svamiđi, rado bih imao prijemjerak Śri Vigjan Dip Gite.“
Dakako da sam mu odmah ispunio želju. Poslije tri dana Śri Zaveri me opet posjetio i ispričao mi: „Svamiđi, prekjučer sam otvorio Mahaprabhuđijevu Gitu, ušao sam u samadhi i preda mnom ugledao Mahaprabhuđija kao sjedi u naslonjaču. Uzeo je Gitu počeo je čitati i jednostavnim riječima objašnjavati značenje. Dok sam upijao nektar njegovog božanskog znanja, obavilo me nebesko blaženstvo. Ovaj je susret trajao punih osam sati, u kojih nisam imao nikakvu svijest o vremenu. Nikad prije nisam imao takvo transcedentno iskustvo. Mahaprabhuđijev će glas zauvijek ostati u mom srcu i bez njega se više ničemu ne radujem. Na koncu mi je rekao: „Madhavanandi sam dao neke važne naputke i ti bi mu trebao pomoći.“
„Zato, Svamiđi, reci mi mogu li ti pomoći?“ upitao je Śri Zaveri, a ja sam mu rekao da nastavi vježbati Mahaprabhuđijevu mantru i raditi jer ako bude ispunjavao svoje dužnosti onda će se i Mahaprabhuđi pobrinuti za rezultate. Tako je Śri Zaveri svoje iznimne sposobnosti posvetio Mahaprabhuđiju.
Nakon tih događaja vratio sam se u Nipal i posjetio neka mjesta u Rađasthanu, uključivši i Bari Khatu. U Khatu Aśramu sam molio ispred spomenika Mahaprabhuđijevog mahasamadhija. Potom sam nastavio za planinu Abu gdje sam i počeo pisati njegov životopis, diktirajući tekst svom učeniku Ram Lal Gargu, sinu moje mlađe sestre iz sela Narlai.
Na poziv mojih učenika otputovao sam na Bombaj i tamo proveo određeno vrijeme. Zatim sam napravio kružno putovanje pokrajinom Kaććh i zahvaljujući Mahaprabhuđijevom blagoslovu zbilo se nešto zaista čudesno.
Đakhu Bhai iz sela Sidra bio je đain, a kad je sreo Mahaprabhuđija postao je njegov učenik. Molio se da ga Mahaprabhuđi blagoslovi rođenjem sina. Gurudev mu je uslišio želju i uskoro se rodio nasljednik. Jednog je dana Đakhu Bhai krenuo na hodočašće u đainski hram kako bi tamo obavio svoju vjersku dužnost. Na tom je putu imao viziju Mahaprabhuđija kojemu se presretan poklonio. Mahaprabhuđi mu je u znak blagoslova spustio ruku na glavu, a Đakhu Bhai je zamolio: „Gospode, budi tako dobrostiv i posjeti moj dom.“ Gurudev se osmjehnuo: „Posjetit ću najskrovitije dijelove tvoje duše“ i pretočio se u čudesni tanki zračak svjetlosti koji je ispunio posvećenikovo srce. Đakhu Bhai je iskusio neopisivu radost i duhovni zanos!
Umjesto da nastavi hodočašće vratio se kući. Njegova ga je iznenađena obitelj upitala za razlog prijevremenog povratka. Đakhu Bhai je odgovorio: „Danas mi se ukazao Bhagavan Mahavir i u njemu sam prepoznao Oca svemira, Śri Dip Narajan Mahaprabhuđija. Samo On postoji u cijelome univerzumu.“ Njegova ga obitelj nije razumjela, štoviše, napali su ga što ne priznaje vlastitu religiju. Ali je on ostao nepokolebljiv, rekavši da samo istina može spasiti ljude, a za prelazak oceana svijeta nužan je Satguru.
Đakhu Bhai je živio čist i duhovan život, a svijet je napustio savršena zdravlja i bez kakva bola. Posljednjeg dana svoga zemaljskog života ustao je u četiri sata ujutro, okupao se i pomolio Mahaprabhuđiju: „Moj Gospode: molim Te primi me u svoje kraljevstvo“, i nakon tih riječi napustio svoje tijelo.