U selu pokraj Khatua živio je zlatar koji se hvalio da je agnostik1, a na svamije i jogije gledao je s porugom. Jednog dana se našao u svadbenoj povorci koja je prolazila pored Mahaprabhuđijevog aśrama u vrijeme satsanga. Znatiželjan, odlučio je zastati i vidjeti što se tu događa. S obzirom da je bio ateist, bio je uvjeren da Mahaprabhuđi obmanjuje ljude te je želio vidjeti na koji način to čini. Ušao je u aśram i smjestio se u prvi red kako bi što bolje vidio, namjeravajući prvom prilikom osramotiti Mahaprabhuđija.
Mahaprabhuđi mu se toplo nasmiješio i u tom trenu zlatarev se um potpuno promijenio. Uzviknuo je: „O, gospodine, molim Te da mi dopustiš da ostanem uz Tebe!“ i euforično je zatražio da odmah bude iniciran u red svamija. Članovi njegove obitelji, vidjevši tu iznenadnu i dramatičnu promjenu, uplašeno su preklinjali Mahaprabhuđija da ga pošalje kući. Mahaprabhuđi je odgovorio da ga u tom času nije moguće odvojiti od aśrama i savjetovao je da neko vrijeme ostane tu. Objasnio im je: „Duh ovog mjesta probudio je u njemu reakciju na koju uopće nije bio pripremljen. Ovdje je oslobođen svih svjetovnih veza i osjeća veragju2. Ali, još nije sazrelo vrijeme da se odrekne vanjskog svijeta, pa ću vam ga za tri dana poslati kući.“
Nakon tri dana, zlatar je pred zoru sanjao kuću i obitelj. Mahaprabhuđi ga je probudio usred tog sna i rekao mu: „Ti si još uvijek jako vezan za svoju obitelj i ovaj san je znak da im se moraš vratiti. Svakako da povremeno možeš doći u aśram, ali samo uz moje dopuštenje.“ Mahaprabhuđi je poznavao zlatarevu dušu i zato je znao kako je prerano da postane svami. Moglo bi se dogoditi da ne uspije naći čvrsti oslonac u Bogu, a izgubio bi i svijet kojega se odrekao.