Selo Pirođpura udaljeno je od Khatua oko tri kilometra, a njegovog žitelja, Amra Ramu, pratila je velika nesreća. Svako njegovo dijete umrlo bi samo nekoliko mjeseci nakon rođenja. I ponovno njegovo četvrto dijete, dvomjesečni dječak, umro je nakon kratke jednodnevne bolesti. Nesretni roditelji, puni bola i očaja oplakivali su gubitak djeteta i surovu sudbinu koja ih je teško pritisnula. Ali, majka je iznenada primila božansko nadahnuće i odlučila odnijeti dijete Mahaprabhuđiju. „On će mi sigurno pomoći, pomislila je. „Čula sam o njegovim brojnim čudima. Sigurno će se sažaliti i vratiti život mom sinu.“ Brižljivo je spustila maleno tijelo u košaricu, pokrila ga platnom i odnijela u aśram, gdje je zatekla Mahaprabhuđija kako sjedi i razgovara s nekim učenicima. Spustila je košaricu kraj njegovih stopala i očajnički uzviknula: „O, Gospode, nitko s tvojih vrata ne odlazi praznik ruku. Molim te, sažali se i nada mnom, jadnom, nesretnom ženom!“
Mahaprabhuđi je uputio jednog učenike da pogleda što je u košarici, a ovaj ga je izvjestio da je unutra mrtvo dijete. Mahaprabhuđi se tada obratio majci: „Zašto si ga donijela meni? Svatko na ovaj svijet dolazi zbog karme i napušta ga u skladu s karmičkim zakonom.“
Ali, kako je to ova jadna seljanka mogla shvatiti? Znala je jedino da je izgubila djecu, jedno za drugim, i potpuno sigurna da će joj Mahaprabhuđi pomoći, ponavljala je: „Gospode, mnogima si pomogao, zašto ne bi i meni? Molim te, podari mi blagoslov“, a da bi njezina molba bila što snažnija, dodala je, „Gospode, moja i tvoja obitelj su godinama u bliskom prijateljstvu. Mogao bi prema nama biti posebno milostiv.“
Mahaprabhuđi se nasmiješio i okrenuvši se učenicima rekao: „Ona ne zna da su za onog koji se odrekao svijeta, svi muškarci i žene isti – čitav je svijet njegova obitelj. Ali, njezino je neznanje nevino i s takvom je čežnjom govorila istinu kako odavde nitko ne odlazi praznih ruku.“ Tada je uzeo dijete u svoje ruke i rekao mu: „Maleni, otvori oči i reci mi zašto si unio toliki nemir u moj aśram? Iako više nisi tako vezan za svoju obitelj, ipak živi s njima, ali u svom umu budi zauvijek uz mene.“
Moć Guruovih riječi je poput izlazećeg sunca koje svakodnevno donosi život prirodi i dječačić otvori oči i pogleda u Mahaprabhuđija. Majka i učenici prostriješe se pred Gurudevom, slaveći njegovu milost koja pobjeđuje i samu smrt.
Plačući od neizmjerne radosti, mati reče: „Shvatila sam da ovo dijete sada pripada tebi, ti si mu vratio život. Ali, reci mi molim te, tko će pripadati mome mužu i meni?“ Mahaprabhuđi odgovori: „On kao tvoj sin pripada tebi, ali će u njegovoj duši uvijek gorjeti jedan plamen za mene. Ti ćeš, međutim, roditi još djece i ona će se brinuti o tebi i tvom mužu.“