U Nagpuru je živio neki trgovac žitom. Jednog dana, dok je jeo prženi slanutak (leblebije), ubacio je u usta punu šaku, ali mu je jedno zrno uletjelo u nos i zaglavilo se u sinusima. Iako se svojski trudio, nije ga mogao izbaciti. Štoviše, samo ga je gurao još dublje.
Zbog jakih bolova trgovac se obratio liječniku, koji mu je rekao da u takvim slučajevima pomaže samo kirurški zahvat. Ali trgovac se toliko bojao bolnice da za to nije htio niti čuti. Srećom, slučajno je sreo jednog Mahaprabhuđijevog učenika koji ga je savjetovao da potraži pomoć Gurudeva: „On ti sigurno može pomoći jer on uklanja svako zlo, bilo ono veliko ili malo.“
Trgovac je odmah otišao u Khatu, a kad ga je Mahaprabhuđi ugledao, blago ga je ukorio: „Ljudi traže savjet od sveca samo kad im je jako loše!“ Prije nego mu je trgovac stigao objasniti, Mahaprabhuđi mu je odmah dao uputi što treba učiniti: „Vrati se u Nagpur i čim ugledaš bijelu kokoš koja pripada jednoj kršćanskog obitelji, tvoj će bol nestati.“ Iako potpuno zbunjen, dobivši adresu te obitelji, trgovac je odjurio nazad u Nagpur.
Bez teškoća našao je kuću koju je tražio i u dvorištu bijelu kokoš kako kopka po vrtu. Ugledavši je, trgovac je tako snažno kihnuo da mu je zrno slanutka izletjelo iz nosa i palo točno pred malu bijelu kokoš, a ona ga je odmah pojela.
Trgovac je požurio u svoja kola i ponovno se odvezao u Khatu kako bi se zahvalio svom dobročinitelju. Mahaprabhuđi je smiješeći se objasnio taj događaj: „Svako zrno ima određenu sudbinu kome će poslužiti kao hrana. To zrno u tvome nosu bilo je namijenjeno maloj bijeloj kokoši, a ne tebi. Često su čudni putevi božji. Ništa ti ne pripada, drži se te istine i misli na Boga.“
U Indiji postoji izreka: „Na svakom zrnu je ime onoga kome ono treba poslužiti kao hrana.“ Svako je zrno namijenjeno određenom biću, bilo čovjeku ili životinji, i samo će ga ono dobiti.