Jednog dana šetajući pustinjom, Mahaprabhuđi je ubrao list s banjan drveta i donio ga u aśram. U dvorištu je iskopao plitko udubljenje u pijesku i u njega položio list. Taj je list čudesno ostao svjež i zelen, bez ikakvog znaka uvenuća. Mahaprabhuđi je objasnio: „Ovaj list pripada Bogu Rami i tko god želi susresti Ramu može doći ovamo i promatrati ovaj list.“ Većini učenika nije bilo jasno što je Mahaprabhuđi time htio reći i premda ih je on stalno iznova pozivao da gledaju list i razmisle o njegovim riječima, samo je nekolicina pronikla u skriveno značenje tog lista.
Taj list je upućivao na dvije stvari: prvo, da svi zakoni prirode dolaze od svemoćnog Boga koji ih kontrolira, a sveci poput Mahaprabhuđija kao manifestacije Svemogućeg, također imaju vlast nad prirodnim zakonima. Zato je list ostao svjež i zelen, a vjetar ga nije mogao otpuhnuti. Drugo, onaj tko štuje Boga Ramu i njemu upućuje sve svoje misli, bit će obdaren jedinstvom s Bogom, zdravljem i duhovno će se pročistiti te će postići vitalnost i svježinu poput ovog zimzelenog lista.
Drugom prilikom, kad je puhao jak vjetar, Mahaprabhuđi je zapalio šibicu i ona se nije ugasila. To je bio simbol da će onaj tko potraži utočište u Gurudevu, sigurno proći kroz sve životne oluje.