Jednom je prilikom Śri Devpuriđi boravio pokraj Khatua. Thakur Iśvar Singhđi iz Ćhoti Khatua ga je posjetio i pozvao u svoju palaču. Śri Devpuriđi je prihvatio poziv: „Očekuj me sutra točno u deset sati.“ Thakur se vratio kući kako bi sve pripremio i uredio palaču za dolazak Gurudeva.
Točno u deset sati sljedećeg dana Śri Devpuriđi se pojavio, a thakur i njegova obitelj su ga dočekali s punim poštovanjem. Iśvar Singhđi je Śri Devpuriđiju pokazivao svoj dom, pa ga je odveo i u kućnu biblioteku punu knjiga. Vidjevši knjige Śri Devpuriđi je zatražio da se sve prenesu u dvorište i slože na hrpu. Potom je zatražio kantu benzina, izlio ga po knjigama i sve zapalio. Sjeo je zatim pokraj vatre i meditirao kao da sjedi ispred svog vlastitog dhunija.
Thakur je sve ovo promatrao pomiješanih osjećaja. S jedne strane, žalio je gubitak svojih dragocjenih knjiga, a s druge se nije usudio suprotstaviti volji Gurudeva. Kad se vatra konačno ugasila, Śri Devpuriđi se smiješeći okrenuo thakuru i rekao: „Većina tvojih knjiga bile je beskorisna, pa sam izabrao samo one koje su stvarno dragocjene. Pogledaj, pet knjiga nije izgorjelo. To su sveti spisi koji će donijeti korist i blagoslov tebi i čitavom svijetu.“
Zaprepašteni Iśvar Singhđi i njegova obitelj s poštovanjem su stajali pred čudom koje je Śri Devpuriđi izveo pred njihovim očima. Od tada pa do kraja života, thakur nije čitao ništa drugo osim ovih pet tekstova koje je vatra poštedjela.