Mahaprabhuđi je jednom sjedio u svojoj sobi, kad su dva muslimanska fakira1 došla prositi. On ih je ukorio rekavši im: „Ne biste trebali na ovaj način traćiti svoje živote. Ako želite prositi, onda molite Alaha da zadovolji glad vašeg srca i ne dopustite da vas vaš želudac uznemiri.“
Fakiri odgovoriše: „Ali, Svamiđi, ispravno je da jogiji, sveci i fakiri žive od milostinje, prema časnoj tradiciji i ti sâm bi to trebao činiti.“ Mahaprabhuđi im je sa smješkom odgovorio da je i on prosio, ali ne tako kao oni. Tada ih je podučio otpjevavši krasan bhađan u tradicionalnom stilu muslimanske pjesme:
O, fakiri, ja sam prosjak na nebeskome pragu,2
al' ispunjen milošću Božjom, drugih želja nemam.
Putujem bez vozila, bez koraka hodam,
i bez prosjačke zdjele bogato sam darivan.
Tamo On je svjetlost
i neopisiva je njegova igra.
Tamo nema daha, nema mjesta ni doma.
Nema raja ni pakla, nade ni razočaranja.
Nema ničeg vidljivog, ni oblika ni prane.
To može iskusiti samo znalac Veda.
U meditaciji labud moje duše
bez krila leti tamo.
Sreo sam najvišeg Gurua
i on me je doveo na to božansko mjesto.
To je moj način prošenja.
Tada su fakiri upitali Mahaprabhuđija gdje se mogu naći Alah i najviše Jastvo. Mahaprabhuđi je odgovorio da su oni jedno te isto i kako bi to objasnio ispjevao je novi bhađan:
Zašto zoveš Alah! Alah! 3
On je u tebi, i ti ga moraš naći!
Njegova svjetlost u svakom biću blista
poput odsjaja sunca na vodi.
Gospod je u tebi!
Strpljivo ga traži.
Meditiraj, u srcu svom stalno njegovo ime pjevaj,
i tad ćeš ga sigurno naći.
U najfinijem obliku On je u tebi.
Dragi moj, naći ćeš ga!
Shvati: ne pripada ti nitko!
U svijetu ništa tvoje nije.
Spoznaj nestvarnost svijeta
i otkrij Istinu vječnu – ona je u tebi!
Moj voljeni Guru, savršeni Učitelj,
otkrio mi je unutarnje Jastvo.
O, fakiru,
Alah i Jastvo su u tebi!
Mahaprabhuđijevom milošću podareno im je znanje i fakiri su se, nadahnuti božanskom istinom, poklonili Mahaprabhuđiju slaveći ga kao svog Gurua koji sve ljude jednako poštuje kao Božju djecu.