Jednom je neki slavni pjevač sudjelovao na Gurupurnima1 satsangu u Mahaprabhuđijevom aśramu. Njegov način pjevanja ispunjavao je sve prisutne neizmjernim zanosom. A kada je iznenada prestao pjevati i spremio se otići iz aśrama, svi su ga molili da još ostane kako bi slušali njegov prekrasan glas. Ali, oholi pjevač ih je odbio: „Moje je vrijeme dragocjeno. Za samo jednu pjesmu u gradu dobijem sto rupija. Došao sam samo pozdraviti Mahaprabhuđija i ne namjeravam ostati duže.“
Čuvši to Mahaprabhuđi mu reče: „Dragi panditđi, svi te mole da ostaneš, iz njih govori glas duše. Bilo bi pogrešno ne ispuniti im tu želju, ni Svevišnji ne bi bio zadovoljan.“ Pjevač ipak nije bio voljan čuti Mahaprabhuđijevo upozorenje i sa svojim je sinom napustio aśram. Ostali sudionici satsanga su bili tužni i preklinjali su Mahaprabhuđija: „O, Mahaprabhuđi, naša su srca željna čuti prekrasni glas panditđija kako pjeva bhađane“, a Mahaprabhuđi je smirivao svoje posvećenike: „U kraljevstvu Gurudeva želje bhakta se uvijek ispunjavaju. Budite sigurni da panditđi neće otići daleko. Vratit će se i pjevat će vam koliko god budete htjeli.“
Dogodilo se upravo onako kako je Mahaprabhuđi rekao. Nakon što su pjevač i njegov sin napustili aśram, izgubili su se a da nisu ni primijetili, hodajući neprestano oko aśrama. Premda su koračali žurno nisu nikamo stizali. Mahaprabhuđi je to otkrio svojim posvećenicima, ali je sa smiješkom dodao: „Ne govorite im ništa. Željeli su otići i njihova se želja ispunila. Kasnije, još večeras, vratit će se u aśram.“
Nesvjesni svog položaja, otac i sin pješačili su oko aśrama i činilo im se da su prevalili velik dio puta te bi uskoro mogli ugledati svoje selo. Ali kad su malo kasnije sjeli da se odmore, ustanovili su da sjede točno ispred aśrama. Sin se tada prisjeti Mahaprabhuđijevih riječi, te reče ocu: „Nisi shvatio tko je Gurudev. On je božanska Inkarnacija, a ovo ti je pouka što nisi poslušao njegov savjet.“
Zaprepašteni pandit je odgovorio: „To je istina. Cijelo vrijeme smo kružili oko aśrama. Ali kako smo onda usput viđali šume, brda i sela? Kamo je sve to nestalo? Toliko smo pješačili, a sad smo točno tamo odakle smo krenuli!“
Ušli su u aśram i s poštovanjem se poklonili Mahaprabhuđiju. Pjevač je zamolio: „Gospode, oprosti mi! Pohlepa me zaslijepila pa sam se prema Tebi ponio kao prema običnoj osobi. Sad su mi oči otvorene za Tvoju božansku moć. Molim Te, budi milostiv, prihvati nas i dopusti nam da do konca života pjevamo u Tvoju slavu.“ Mahaprabhuđi je spustio ruke na njihove glave blagoslivljajući ih, a onda ih je upozorio ovim riječima: „Ne odbijajte želje bhakta i vaš će zahtjev biti ispunjen.“
Tog je dana aśram bio ispunjen beskrajnim veseljem, a Mahaprabhuđi je svojim krasnim glasom otpjevao sljedeći bhađan, koji se duboko dojmio pandita i njegova sina:
Zašto pjevaš i sviraš? 2
Tko ne spozna Guruovu milost,
besciljno cijeloga života luta.
Njegove šale i igre su bez smisla.
On je poput lude koja glas podiže,
a istodobno uši rukama pokriva.
Zaslijepljen prividom i ponosom, sâm se sebi klanja.
Svira mnoga glazbala i slavljeničke trublje,
svim drugima svemoć Božju propovjeda
dok u njemu samom to znanje odjek nema.
Istinu žive samo hrabri i smjeli,
koji poput zvijezda na noćnom nebu stoje.
Svami Dip kaže: moj Satguru Śri Devpuriđi Maharađ
nedokučivi je fakir čija slava nema kraja.
Tog posebnog dana, na Gurupurnimu, Mahaprabhuđi se u svom fizičkom obliku pojavio na više različitih mjesta istodobno.