Ego! Kako ovaj mali, ali moćni dio može potpuno zaslijepiti čovjeka. Razoren je poput droge. Tko god postane žrtva svog ega, gubi sve. On je poput divlje životinje koja bezobzirno uništava sve na svom putu. Uništenje drugih i samouništenje plodovi su koje ego donosi kada izmakne kontroli.
Hrana za moć ega dolazi od intelekta. Intelekt je i krasan i opasan. Učen i razvijen intelekt koji se ispravno koristi jedna je od najviših ljudskih sposobnosti. Ali, ako se pogrešno koristi, onda samo prikuplja dojmove izvana i prosuđuje na temelju njih. Tada ništa ne povezuje u cjelinu jer nema dovoljno iskustva, a zanemaruje unutarnju stvarnost. Takav intelekt onda vjeruje da je on sâm sveznajući gospodar svijeta.
Postoji mudra indijska izreka koja kaže da postoji osam oblika „mentalnog alkohola“ koji opijaju i zasljepljuju intelekt – ponos na rasu, mladost, ljepotu, tjelesnu snagu, obiteljsko ime, položaj, bogatstvo i znanje.
Taština zasljepljuje poput arogantnog kočopernog pijanca koji sebe smatra nadčovjekom, a u stvarnosti je samo izgubio kontrolu. Mnogi ljudi pate od bolesti ponosa čiji su simptomi ljubomora, mržnja, nepovjerenje i svadljivost. Nije teško nositi pun vrč vode na glavi. Ali s polupraznim vrčem nećete daleko stići jer će se voda bućkati i ubrzo proliti. Na isti se način i um uvijek lako uznemiri sve dok je znanje nesavršeno i nepotpuno.
Tako postoji priča o skupini umirovljenika koji se više nisu aktivno bavili svojim zanimanjima. Među njima su bili bivši činovnici s željeznice, profesori, oficiri i poznavatelji sanskrita. Svaki od njih posjedovao je određeno znanje ili talent i zbog toga je bio neopisivo umišljen. Besposleni, putovali su uokolo da im prođe vrijeme započinjući mnoge intelektualne rasprave. Posebno su voljeli svojim vještim propitkivanjem zbunjivati druge obrazovane ljude ili svamije.
Jednog je dana ta skupina došla i do Mahaprabhuđijevog aśrama u vrijeme kad je držao satsang. Jedan je od njih provokativno upitao: „Čuli smo da si veliki učenjak pa smo se došli u to uvjeriti. Reci nam što znaš!“ Mahaprabhuđi nije ni stigao odgovoriti, a već ga je drugi, koji je imao nešto pjesničkog talenta, prekinuo i rekao: „Reci nam jednu od tvojih pjesama, želimo ocjeniti tvoju vještinu!“
Ostavši miran, Mahaprabhuđi ih je dočekao toplom dobrodošlicom kao što je dočekivao sve posjetitelje, ljubazno ih zamolivši da sjednu. Gledao ih je pogledom kojem ništa ne ostaje sakriveno, znao je njihove misli i osjećaje. Zatim je zapjevao bhađan u kojem je redom otkrivao njihove loše osobine, ne bi li ih uputio na bolje ponašanje. Dragi čitatelji, ovu prekrasnu poeziju je teško prevesti, jer se gubi ona ljepota koju ima na hindskom. Zato ću samo pokušati prenijeti bit tog bhađana:
Oni koji uče i učenim se zovu,1
oni koji sebe pjesnicima drže,
koji poput sveca sveto ruho nose,
i oni koji čistoću samo vanjsku cijene
- što su stekli ako o Svevišnjem ne uče
i um svoj pročistili nisu?
Ako spoznali Boga nisu,
kakva korist od poezije il' odjeće krasne?
Ako proučavaju zakone,
a ne poznaju zakon božanski;
ako misle samo o svom tijelu
čiji pepeo će vjetar raznijet' jednog dana
- što time mogu steći?
Samo Bog uklanja zablude njihovih misli.
Bez njega sve je samo prazna varka…
Ostali stihovi tog bhađana odnose se na istinsku svrhu života, koja se sastoji u ispravnom djelovanju bez želje da se samo zadovolji forma.
Ovim se umirovljenicima odjednom učinilo da čitavog svog života nisu ništa postigli. Obuzela ih je tuga shvativši kako su ostarjeli i da im možda nije ostalo dovoljno vremena da poprave propušteno. „O, Učitelju“, zavapili su, „je li za nas zaista prekasno? Predajemo se tebi i ponizno molimo za vodstvo i zaštitu. Milostivi Gospode, možeš li nam oprostiti?“
Mahaprabhuđijevo je srce puno ljubavi za sva bića i nema mjesta za ljutnju. On nikoga nikada ne odbija, oprašta svima te ispravlja i uklanja negativne osobine onih koji u njega imaju povjerenja. Pogledao ih je s ljubavlju i ponovno zapjevao:
Svetac je kruna čovječanstva!2
Gita, Ramajana, Biblija i Kuran u njegovu slavu pjevaju!
Riječi su njegove kiša blagoslova za sva živa bića.
On daje nesebično, daje svakom sve.
On ne živi zbog sebe – on za druge živi.
Ljubavlju i milošću da od grijeha svijet pročisti,
Božanski nam glasnik stiže.
Njegovim se blagoslovom božanska milost stječe.
U ljubavi, odanosti, poniznosti, toplini i milosti,
međ' svim živim bićima svecu premca nema.
Završivši s pjevanjem bhađana Mahaprabhuđi je rekao: „S blagoslovom sveca sve je moguće spoznati, ali draga braćo, nemojte se prevariti! Kao što dobro znate, ego se okružuje izgledom mudrosti i mnogi sebe nazivaju svetima, ali u stvarnosti, mudrost samo glume. Idite tamo gdje ćete ugasiti žeđ. Ako vaše srce zaista traži, tada ćete naći svog Učitelja. Dragi moji, Bog je čuo vaše molitve za oprost i one su uslišane. Nikad nije kasno da se učini dobro, a svaki trenutak je dragocjen.“
Oni su zamolili Gurudeva: „Gospode, molimo te iniciraj nas i prihvati kao svoje učenike.“ Mahaprabhuđi je odgovorio: „Dat ću vam mantru koju ćete vježbati svaki dan i od danas pa nadalje naučite biti onoliko ljubazni i skromni koliko ste dosad bili neljubazni. Ne zaboravite da od svakoga možete ponešto naučiti i da je samo svemoćni Bog savršen.“
Puni zahvalnosti napustili su Mahaprabhuđija, slaveći ga svim srcem. Na ovakve se ljude odnose riječi koje je Tulsidas napisao u svetom epu Ramajani: „Samo je Božjom milošću moguće susresti samoostvarenog Učitelja.“