Početkom 19. stoljeća u malom selu Hari Vasani, oko 5 kilometara udaljenom od Bari Khatua, u pokrajini Nagor u Rađastanu, živio je Svami Śri Udajpuriđi Maharađ. Bio je predstojnik aśrama1 u selu Khatuu. Pripadao je redu Gosvami čiji je utemeljitelj bio Śrimat Paramjogeśvar Adja Śankaraćarja2. Kao uzoran karma jogi3, Śri Udajpuriđi neumorno je služio sva bića i bio štovan kao istinski realizirana duša. Njegova duboka i jedina želja bila je usmjerena samo k jednom cilju i za to se molio svakog dana: „Gospode, kada će svanuti sunce tvoje Božanske Svjetlosti? O svevišnje Jastvo, kada ćeš se inkarnirati na Zemlji i rastjerati tamu koja se spustila na svijet?“
Sa svojom ženom, blagoslovljenom Śrimati Ćandan Deviđi, živio je u savršenom skladu ispunjenom uzajamnim razumijevanjem i poštivanjem. Njezino srce ispunjeno ljubavlju, milosrđem i sućuti nikada nije odbilo nikog tko bi došao na njezina vrata, proseći ili tražeći pomoć. Radije bi dala i posljednji komad kruha, no što bi prosjaka ostavila praznih ruku. Njezina je najveća želja bila susret s Bogom, a njezina neprestana molitva da on pomogne posvećenicima.