Dok su krave pasle, Mahaprabhuđi bi ih čuvao tako što bi sjeo pod neko drvo i meditirao. Budući da je bio sveznajući, uvijek je bio svjestan svega što se događa i ništa nije moglo promaknuti njegovoj svemoćnoj pozornosti. Jednog dana, dok je sjedio uronjen u meditaciju, pojavio se lopov. Treba napomenuti da je u to vrijeme bilo divljih, usamljenih i slabo nastanjenih oblasti u pustinji, pokrivenih gustim raslinjem u kojem su živjele divlje životinje. Seljaci su izbjegavali ta mjesta jer su postala uobičajena skloništa banditima i ljudima izvan zakona.
Ovaj je kradljivac prišao stadu jašući na devi. Odvojio je i potjerao nekoliko krava. Premda je sjedio mirno i zatvorenih očiju pod svojim drvetom, Mahaprabhuđi je bio potpuno svjestan svega što se događa. Ipak je dopustio lopovu da nesmetano završi svoj naum, čak ga je i pustio da odmakne malo dalje, a onda se iznenada i niotkuda stvorio pred njim. Zapriječivši mu put, snažnim i prodornim glasom Mahaprabhuđi je rekao: „Pusti te krave i odmah odlazi odavde!“
Iznenađen, kradljivac se zaustavio ispred dječaka koji mu je bez straha prepriječio put i pomislio: „Kakvo lijepo i hrabro dijete! Kakvi su to roditelji koji su ga poslali potpuno samog da čuva krave u ovoj divljini?“ A dječaku je odbrusio: „Hej, mali, ne budi smiješan! Mene nikad nitko nije uspio zaustaviti, a ti si samo dijete i dva puta si manji od mene. Ne smetaj mi više, makni mi se s puta!“
Mahaprabhuđi, koji je tada imao oko devet godina, nije se ni pomaknuo već je odgovorio: „Sretao sam već mnoge koji su bili mnogo moćniji od tebe a na koncu mi se svatko od njih pokorio. Zato ti još jednom kažem da pustiš te krave i odeš!“
Bez odgovora kradljivac je potjerao devu, namjeravajući nastaviti put s ukradenim kravama, ali je Mahaprabhuđi pomoću svoje božanske snage zaustavio devu, a osorni je čovjek tresnuo na zemlju. Ležeći nesvjestan na zemlji, kradljivac je imao viziju Mahaprabhuđijeve božanske prirode i u trenutku shvatio svu težinu svojih nedjela. Osvijestivši se, s poštovanjem je kleknuo pred Mahaprabhuđija, sklopio ruke i zamolio ga za oproštaj: „Mahavir1, oprosti mi moje grijehe. Upravo sam vidio svoju karmu i uvidio posljedice svojih zlodjela. Zaklinjem se da više neću krasti niti ću povrijediti bilo koga. Gospode, molim Te oprosti i blagoslovi me da od sada mogu živjeti poštenim životom.“
Odjahao je na devi i više nikada nije viđen. Mahaprabhuđi je s ljubavlju potapšao svoje krave i nježno im govorio dok ih je vraćao u stado: „Dođite drage moje, žao mi je što ste se uplašile, ali oprošteno mu je jer vas nije povrijedio. Živio je u neznanju, ali sada je spoznao istinu. Idemo kući.“
Mahavir – veliki heroj, pobjednik ↩︎