Život još jednog čovjeka je bio potpuno promijenjen, bio je to lovac i poznati strijelac Lal Khan. On je jednog dana sreo Mahaprabhuđija koji je kao i obično čuvao seoske krave. Mahaprabhuđi ga je upitao: „Kuda si krenuo, Lal Khane?“ „U lov“, odgovorio je lovac. „Bolje ti je da se vratiš“, reče Mahaprabhuđi, „jer danas nećeš uloviti ništa.“ Nato Lal Khan ponosno odgovori: „Ne vjerujem ti, jer ja se nikad nisam vratio iz lova praznih ruku. Tako nešto mi se može dogoditi samo ukoliko ne sretnem ni jednu životinju, jer čim neku ugledam, ni sâm Bog je ne može više spasiti od mog metka.“
Mahaprabhuđi mu je tada pokazao vranu koje je kljucajući voće sjedila na grani obližnjeg drveta: „Ako si uistinu tako savršen strijelac, dokaži to i pogodi ovu vranu.“ Lal Khan je bez oklijevanja nanišanio i opalio, ali je promašio, a vrana je i dalje mirno kljucala svoj plod. Lovac je nanišanio još jednom, ponovno je promašio, a vrana se ni tada nije uznemirila. Tada je Lal Khan oborio pogled pred Mahaprabhuđijem i rekao: „Sad shvaćam da onome koga Bog štiti smrt ne može nauditi, a kamoli ja, običan lovac.“ Mahaprabhuđi je klimnuo glavom i ozbiljno dodao: „Lal Khane, poslušaj što ti imam reći. Svako biće voli svoj život. Ti ne možeš podariti život pa ga nemaš pravo ni uzeti. Zakon karme kaže da neopisivo patimo ako drugima nanesemo bol. Ako ti ne suosjećaš s drugim bićima ni Bog ne može čuti tvoju molitvu. U svakom biću je božanska svjetlost – Bog živi u mravu, vrani, psu i u jelenu, a ti ubijaš samo da bi udovoljio svom teku. Zbog prolaznog užitka, siješ sjeme patnje koje ćeš morati žnjeti iz života u život. Bog ti neće oprostiti što ubijaš njegovu djecu!“
Neočekivana lekcija s usana djeteta, puna božanske snage i istine, ostavila je tako dubok dojam na Lal Khana da je od toga dana prestao loviti i jesti meso.
Ovaj događaj mi je ispričao Lal Khan osobno.