Još jedan događaj iz njegove mladosti jasno pokazuje da je Mahaprabhuđi imao na raspolaganju božanske moći još od ranog djetinjstva i da je njegova božanska volja bila u stanju pobijediti i smrt. Jednom je Mahaprabhuđi sa svojim roditeljima prisustvovao nekoj svadbenoj svečanosti, kada se nad slavlje nadvila sjena iznenadne smrti jedne gošće, djevojčice po imenu Durga. Pomoći više nije bilo, pa su je ponijeli na groblje. Procesija je pritom prolazila pored Mahaprabhuđija, koji je, odvojivši se od gužve, meditirao pod jednim drvetom. On je otvorio oči i upitao: „Kamo je nosite?“ Durgin otac, izbezumljen od bola, plačući reče: „Moja kći je iznenada umrla i idemo je pokopati.“ Čuvši to, Mahaprabhuđi reče: „Ona nije mrtva, dajte joj par listova s ovog nimovog drveta i probudit će se.“
Ožalošćeni otac je zamolio Mahaprabhuđija da joj osobno dâ listove, što je on i učinio pozivajući pri tom umrlu djevojčicu po imenu. Durga je otvorila oči, sjela i pojela gorke listove za zaprepaštenje okupljenih ljudi.
Lako je reći da je Mahaprabhuđi vratio u život djevojčicu koja je zaista bila mrtva. Ali, kako da shvatimo ovaj događaj? Svakako da u svijetu nije lako, direktno ili indirektno, prihvatiti ovakvo čudo. Zato se bar malo zamislimo nad tim. Čitatelj koji još nije spreman napustiti skeptično gledište o tome neće dalje ni čitati. Sveznanje i sposobnost da se vide sve razine i svjetovi u svemiru na raspolaganju su samo potpunoj, božanskoj Inkarnaciji. Mahaprabhuđi je poznavao ljudsko srce i znao je kuda je otišla duša djevojčice. Pokušaj da ovo razumijemo propast će zbog ograničenosti ljudskog svijeta, jer su ovakvi događaji izvan moći naše logike i naših sposobnosti shvaćanja. Lišće nimovog drveta koje je Mahaprabhuđi dao djevojčici bio je samo simboličan čin. Nju u život nije vratio kemijski sastav lišća, već Mahaprabhuđijev blagoslov. Durga je potom odrasla, udala se i u sedamdesetpetoj godini života napustila ovaj svijet, ostavljajući za sobom veliku obitelj.
Nakon ovog čudesnog događaja, Mahaprabhuđi se vratio kući sa svojom obitelji. Imao je tri mlađa brata: Ćatur Puriđija, Prem Puriđija i Nanu Puriđija i sestru Mangan Deviđi. Njegova je obitelj živjela u savršenom, nepomućenom skladu, svi su ih voljeli i poštovali. Seljaci su često govorili da su oni inkarnacija boga Rame i njegove braće Lakšmana, Bharata i Śatrughana.