Kada je Mahaprabhuđi napunio petnaest godina znao je da je došlo vrijeme da nađe Gurua, duhovnog Učitelja, koji će ga po tradiciji inicirati u božanski blagoslov i znanje. Razmišljao je: „U prijašnjim vremenima svi sveti ljudi su bili jogiji. Potpuno su ovladali siddhijima1 i tim su moćima mogli davati blagoslov. Najveći siddha živi u Kelaśu, on je gospod Śiva osobno u liku Śri Devpuriđija, savršenog Avadhute2 i sannjasija3. Stavit ću se pod njegovu zaštitu.“
Prema svetoj tradiciji čak i božanske Inkarnacije i sveci moraju potražiti Učitelja. Guru gospoda Rame bio je Śri Vaśištha, Krišnin Učitelj bio je Mahariši Sandip. U epu „Mahabharata“ gospod Krišna svom prijatelju Uddhavu opisuje savršenog Učitelja: „Nađi Gurua koji vlada tijelom, umom i osjetilima. Samo onaj koji je potpuno ovladao sobom može spoznati Boga, Najvišeg i steći sve siddhije.“
Siddhiji su prirodni pokazatelji razvoja na putu jogija. Dublje duhovno napredovanje ide usporedno s rastom kontrole nad materijalnim i duhovnim svijetom. Čovjek nikada ne treba težiti stjecanju siddhija, niti ih razvijati i koristiti za osobne ciljeve. Oni koji posjeduju moću mogu se njima koristiti samo ako je nužno, a nikako iz sebičnih pobuda. Demonstracija moći može biti posljedica želje da se ostavi dojam na druge, a time siddha riskira da ga zaslijepi ponos i ego, kao i da izgubi svijest o krajnjem cilju. Višegodišnjim duhovnim vježbanjem jogi eventualno može steći neke siddhije, dok božanska Inkarnacija od samog rođenja raspolaže sa svih dvadeset četiri moći. Takva je Inkarnacija izvan svih svjetovnih ograničenja.