U to je vrijeme na planini Abu postojala britanska vojna postaja. Glavni časnik ove vojske uvijek je pokazivao svoje neprijateljsko stajalište prema hindusima. Jedne je večeri časnik, šetajući pokraj jezera Nakki, prolazio uz Śri Duleśvar hram koji je posvećen Śivi. Bilo je vrijeme molitve i iz hrama su odjekivali zvuci pjesama, bubnjeva i zvona. Njemu se nisu dopadali egzotični zvuci indijskih molitvi, pa je obuzet bijesom, banuo u hram i prekinuo ceremoniju.
„Zašto pravite tu nepodnošljivu buku?“ napao je svećenike. „Vaš Bog je ili gluh ili spava kad vam treba tolika buka da ga probudite. Poremetili ste mir cijeloga kraja i stoga vam naređujem da odmah prekinete svoju predstavu! Ako vaš Bog baš želi slušati takvu glazbu, onda će me morati ljubazno zamoliti za dopuštenje. Tko god prekrši ovo naređenje i zasvira neki instrument bez mog osobnog dopuštenja bit će istog trenutka uhapšen!“ A da bi pokazao kako to i misli, odmah je uhapsio nekolicinu brahmana ne bi li naglasio ozbiljnost svoje prijetnje.
Svećenici i sadhui s pravom su se prestrašili da to znači kraj slobodnog obavljanja vjerskih dužnosti, ali nikako nije bilo preporučljivo buniti se protiv britanskog časnika. U očajanju su počeli postiti, danonoćno moleći gospoda Śivu da se pojavi i natjera časnika da povuče svoju naredbu i oslobodi zatočene brahmane. Britanski je časnik saznao za gladovanje i molitve sadhua i da bi spriječio njihov daljnji utjecaj na narod odlučio ih je otrovati. U tu je svrhu nabavio nekoliko boca dušične kiseline i dopremio ih svojoj kući.
Tijekom ovih događaja Śri Devpuriđi je živio povučeno u gustim šumama planine Abu. Samo ga se pokatkad moglo na trenutak vidjeti dok je čuvao svoje krave, inače je ostajao skriven. Do njegove uzvišene i sveobuhvatne svijesti doprli su uznemireni pozivi svećenika i sadhua. Kako bi pomogao svojim posvećenicima, odlučio je časniku tiraninu osobno dokazati postojanje gospoda Śive. Odmah se uputio časnikovoj kući. Stigavši, povikao je glasno i jasno: „Englezu, izađi! Ovdje stoji sadhu koji je došao popiti otrov koji si namijenio hinduističkim svećenicima i brahmanima.“ Časnik ga je čuo i uznemirio se, jer nitko nije mogao znati da on posjeduje taj otrov. Pretpostavivši da je taj neustrašivi svami vođa pobunjenih svećenika, naredio je sluzi da mu donese bocu kiseline. Śri Devpuriđi je popio otrov ispraznivši bocu jednim gutljajem, ali nije bilo nikakvog učinka! „Kao što vidiš još sam živ! Imaš li još ovih boca? Ako imaš, donesi ih ovamo!“ Tako su iznijeli još šest boca koje je Śri Devpuriđi ispio jednu za drugom. Časnik i svi prisutni stajali su kao ukopani u nijemom zaprepaštenju, ne vjerujući svojim očima.
Na koncu je Śri Devpuriđi razbio svih sedam boca i progutao staklo. Zatim je legao na zemlju i povukao svoj dah u Brahmarandhru1, a puls mu je postao neprimjetan. Časnik je s olakšanjem zaključio da je otrov napokon prodjelovao i da je ovaj drski svami konačno mrtav. Pozvao je sluge da izbace beživotno tijelo, ali tog se trenutka Śri Devpuriđi uspravio i smiješeći se rekao: „Što si mislio? Još uvijek sam vrlo živ, samo sam se malo odmorio!“ Tada se pokazao u svom istinskom božanskom obliku. Zgrabio je preneraženog časnika i odnio ga do obale jezera Nakki. Potom je, noseći užasnutog čovjeka po valovima kao po suhoj zemlji, stao daleko od obale nad najdubljim dijelom jezera i upitao ga: „Čuo sam da si imao neke molbe za gospoda Śivu osobno. Sad mu imaš priliku to reći, jer on zaista stoji pred tobom!“
Drhteći od straha, časnik je počeo moliti: „Śri Devpuriśa Mahadeva, oslobodi me!“ Ponovio je tu mantru pet puta, a Śri Devpuriđi je milostivo kimnuo glavom i rekao: „Našao si prave riječi, ova će te mantra osloboditi od svijeta koji poznaješ, iz tog oceana nesreće i bola.“ Ohrabren tim samilosnim riječima, oficir je nastavio ponavljati ovu mantru i bilo mu je dopušteno dotaknuti lotos ruke božanskog Učitelja. Toga je časa bio pročišćen. U njemu se dogodio korjenit preobražaj i njegov se um ispunio božanskim blagostanjem. Sklopljenih je ruku zamolio Śri Devpuriđija za blagoslov: „Gospode, podari nam svoju milost. Mi na Zapadu posjedujemo obrazovanje, znanost i raznoliku umjetnost, raspolažemo obiljem novca i hrane. Ono što nam nedostaje je istinska joga, mudrost i znanje o Bogu i unutarnji mir. Stoga te molim da i nas blagosloviš svojom nazočnošću i podariš nam svoju mudrost i milost.“
Śri Devpuriđi uvijek ispunjava čiste želje svojih posvećenika, te je tako odgovorio: „Tvoja će molba biti uslišana.“ Prorekao je da će se sâm Bog pojaviti na zemlji u liku Bhagavana Śri Dip Narajan Mahaprabhuđija i dodao: „Uskoro nakon toga, iz Satja Loke2 bit će poslana velika i svijetla duša koja će prenositi poruku mira i božanskog učenja Viśva Dipa cijelim svijetom. A ja ću osobno uvijek biti uz njega u obliku blagoslova i svjetlosti. Zračenje Viśva Dipa je kao sveobuhvatno božansko svjetlo koje ispunjava cijeli svemir. Taj budući glasnik dio je njega samoga i svi koji mu budu predani, bit će oslobođeni neznanja i zablude i postići će prosvjetljenje i unutarnji mir.“
Nakon što ga je blagoslovio i podario mu ovo proročanstvo, Śri Devpuriđi je vratio časnika na obalu. Ovaj je odmah naredio da se oslobode brahmani i svećenici, a zatim ih je bogato obdario poklonima moleći ih da mu oproste. U međuvremenu, na obali jezera okupile su se tisuće vjernika slaveći Śivu, Boga s Kelaśa, presretni što ga vide. Svi su se trudili prići bliže Jogirađu3, no pošto je svojom prisutnošću blagoslovio prisutne, Śri Devpuriđi je iščezao isto tako iznenada kao što se i pojavio.
Vijest o ovom čudu munjevito se proširila, a ljudi su se osjećali sigurnima u spoznaji da je milostivi Śiva čuo njihove molitve i da im šalje Božanskog zaštitnika kako je obećao u proročanstvu. Ti su ljudi bili siromašni u materijalnom smislu, ali bogati duhovnošću i predanošću Bogu. Duboka je bila njihova vjera da Bog sve vidi i da im u svojoj neiscrpnoj milosti šalje pomoć.
Ovu pripovijest su mi ispričali stari sadhui i brahmani s planine Abu, a i sam Mahaprabhuđi.