Od tog se vremena Śri Devpuriđi počeo češće pojavljivati. Napustio je planinu Abu i najprije otišao u Nasirabad, kraj Ađmera u Rađasthanu, gdje je također bila smještena vojarna britanske vojske. Časnici koji su ga upoznali bili su zadivljeni njegovom iznimnom osobnošću. Iz Nasirabada, Śri Devpuriđi je krenuo u selo Kelaś, u oblasti Sikar u Rađasthanu. Tamošnjim je stanovnicima objavio da tu želi sagraditi aśram. Budući da su ga ljudi iz tog područja dobro poznavali, smatrali su velikom srećom što će Śri Devpuriđi živjeti kraj njih i blagosloviti ih svojim učenjem. Stoga su za njega bili spremni učiniti sve i uskoro su izgradili divnu dvokatnicu koja je služila kao aśram.
Kelaś Aśram smješten je na malom pustinjskom brežuljku sa širokim pogledom na veličanstveni izlazak i zalazak sunca. Nedaleko na sjeveru vide se mala jezerca i rijeke, a iza njih drvored. Južno je maleno selo Kelaś, s kućicama pokrivenim slamom u nijansama nježno smeđe i sive boje kao na pastelnim slikama. Prema zapadu se otvara široka dolina, a nakon četiri milje uzdižu se krševita smeđa brda čineći polukrug. Konstrukcija aśrama vrlo je jednostavna. Osnovni materijal je okrečeni kamen. Oba kata imaju otvorenu terasu, a nekoliko velikih stabala banjana daje hladovinu. U skladu s tradicijom Veda, u središtu aśrama je velika i prostrana Havan Kund1. Čitavo zdanje je idealan prostor za jogije i meditante. Zrak je čist, a vidljivost ničim pomućena.
U novom aśramu Śri Devpuriđi je započeo podučavati i tumačiti Ramajanu, veliki ep Śri Gosvami Tulsidasa. Vijest o čudesnim satsanzima2 brzo se proširila i broj slušatelja je naglo rastao. Ljudi su dolazili u aśram putujući kroz pustinju, neki pješke, neki na devama ili kolima s volovima. Ti putnici su doprinosili slikovitom izgledu pustinje. Ne naziva se Rađasthan uzalud „Zemljom boja!“ Takvim ga čini ljubav njegovih stanovnika prema bojama. Muškarci nose žute, crvene ili ružičaste turbane, a žene su odjevene u duge sarije3 i suknje živih boja. Kada rade u polju, seljanke izgledaju poput jata živahnih egzotičnih ptica na bogatim zelenim pašnjacima.
Nakon zalaska sunca logorska vatra je bila uobičajena slika ispred aśrama. Ostavljajući dan za sobom, seljaci su se okupljali na satsangu i pjevali praćeni ritmom glazbenih instrumenata. Tu, na rubu pustinje, noćno nebo je potpuno čisto i čini se kao da se mir spustio na cijelu zemlju.
Svakog je dana Śri Devpuriđi podučavao u aśramu, a njegove su riječi slušateljima bile poput nebeskog nektara. Na čudesan način uvijek je bilo dovoljno hrane i pića za sve. Praśad4 se velikodušno dijelio i nikada nitko nije zapitao ima li ga dovoljno, već odakle sve to dolazi kad nitko nikada ne kupuje hranu za aśram, niti se ona ikad dostavlja. Poznato je da Boginja obilja Lakšmi i Bog blagostanja Kubera služe siddhama, pa su ljudi bili uvjereni kako oni i njihovi božanski pomoćnici opskrbljuju aśram.
Jedan seljak koji i danas živi u Kelaśu ispričao mi je sljedeću priču. Jednog je dana sam očajan došao Śri Devpuriđiju jer nije imao novaca kupiti ni najosnovnije namirnice. Śri Devpuriđi je podigao jedan kraj prostirke na kojoj je sjedio, a ispod nje se nalazila veća količina britanskog kovanog novca. Dopustio je zaprepaštenom seljaku da uzme koliko mu treba. Tijekom vremena slično se dogodilo i nekolicini drugih molitelja, pa je uskoro u ograničenim umovima prevladalo mišljenje da Śri Devpuriđi pod svojom prostirkom sakriva gomilu novaca.
Jednog je dana, udijelivši ljudima nekoliko novčića, Śri Devpuriđi izašao iz sobe, i u njegovoj je odsutnosti netko od prisutnih iz radoznalosti podigao prostirku ne bi li vidio koliko je novaca još skriveno. Ali ispod nije bilo ničega, samo goli pod.
Poput ovog događaja, u blizini sveca su se svakodnevno događale čudesne stvari. Više od tri godine on je svakodnevno podučavao, no postupno se posjet aśramu suseljanima pretvorio u naviku, postavši samo obično uživanje u ugodnoj atmosferi i dobroj hrani. Nitko od njih nije vježbao jogu, niti se ozbiljnije potrudio primijeniti to učenje u svakodnevnom životu. Kada je Śri Devpuriđi shvatio da samo gubi vrijeme, odlučio je prestati sa satsanzima i jednog dana, kada su se svi okupili, iznenada je uzviknuo: „Brzo, svi van! Aśram se ruši!“ Zgrada je bila nova, i solidno sagrađena, te nitko nije mogao vjerovati da se tek tako mogla raspasti. Ali, pod prodornim pogledom Śri Devpuriđija strop je najprije počeo pucati, ljuljati se i razdvajati da bi se na koncu i zidovi raspali i srušili. Ljudi su izjurili iz aśrama što su brže mogli i pravo je čudo da pri tome nitko nije bio povrijeđen.
Ali, to nije bilo sve. Śri Devpuriđi je, ispuštajući čudne zvukove zujanja, namamio zmije koje su iz svih smjerova navirale sve dok i posljednji posjetitelj nije pobjegao5. Dugo nakon toga ljudi su prepričavali taj zastrašujući događaj, nemoćni pronaći objašnjenje za Śri Devpuriđijev postupak. Uglavnom su mislili da je poludio i gotovo nitko od njih nije pokušao dokučiti pravi razlog onoga što se zbilo.
Danas je Kelaś Aśram proširen velikom dvoranom za meditaciju, a tamo je i nadgrobni spomenik posvećen Śri Devpuriđiju. Stari dio zgrade je ipak ostavljen u nepromijenjenom stanju od trenutka rušenja. Popadalo kamenje je davno uklonjeno, ali ako se popnete na krov možete prepoznati stari zid gornjega kata.
I tako je došao kraj Śri Devpuriđijevom javnom podučavanju. Od tada je govorio samo onim pojedincima čiji su se putevi na neki način ukrstili s njegovim i onima koji su mu dolazili tražeći pomoć.
Havan Kund – ognjište ↩︎
satsang – skup na kojem se podučava istina ↩︎
Sari – odjeća indijskih žena ↩︎
prasad, praśad, prasadam – hrana koja je ponuđena Bogu za blagoslov ili dobivena od Gurua ↩︎
Zmija pripada bogu Śivi. Jednom kad je živio u šumi zmije su gmizale po njegovom tijelu dok je on sjedio u meditaciji. Zmije su i glasnici promjene ↩︎