Paramjogeśvar Śri Devpuriđi nastavio je živjeti u Kelaśu, ali povučeno, više poštujući društvo životinja nego ljudi. Posebno u našem dobu Kali Juge, u „željeznom“ dobu, čovjek je postao suviše sebičan i pohlepan, toliko opsjednut zabludom ega, da Bog izbjegava njegovo društvo. Ako je ljudsko srce zatvoreno, nema te sile u svemiru koja ga može otvoriti.
Životinje su pak zahvalno i predano prihvatile njegovu ljubav. U njegovu je društvu uvijek bilo mnogo krava, pasa, ovaca, zmija, koza i ptica. Sve su aśramske životinje živjele u slozi. Śri Devpuriđi se s ljubavlju brinuo o njima, sa svima dijelio svoju hranu i govorio im, jer je poznavao onaj univerzalni jezik koji je iznad riječi. Među životinjama je bio i jedan čistokrvni konj, te je Śri Devpuriđi, kao izvanredan jahač, često izvodio akrobacije jašući na njemu. Katkad bi se usred galopa sakrio ispod konja, pa se činilo kao da nema jahača. Uplašeni seljaci bi pokušali uhvatiti konja, a Śri Devpuriđi bi se iznenada pojavio u sedlu. Često bi poslao konja na ispašu na određeni pašnjak, odredivši mu vrijeme povratka, a konj bi, razumjevši, točno slijedio upute.
Jednog je dana skupina posjetitelja došla do aśrama, ali su zastali pred vratima bojeći se životinja koje su se tu slobodno kretale. Naposljetku skupiše hrabrost i uđoše. S poštovanjem su pozdravili Śri Devpuriđija: „Svamiđi, došli smo te pitati da li je zaista moguće kontrolirati elemente? Čuli smo da se ni zrak, ni vatra, ni voda, ni eter, ne mogu oduprijeti volji i nalogu savršenog jogija.“ Kao odgovor Śri Devpuriđi je uzeo prostirku i položio je na leđa jednom od svojih pasa. Zatim je prostirku natopio petrolejem i zapalio je. Na užas i gnjev posjetitelja, plamen je suknuo uvis i oni pomisliše kako ludi svami kani zapaliti nedužnog psa. Pas je, međutim, stajao mirno ne osjećajući vatru na svojim leđima. Na kraju je prostirka potpuno izgorjela, a pas nije imao ni jednu izgorenu dlaku.
Śri Devpuriđi je ponekad meditirao u Kelaś Aśramu, koji put u brdima Khatua, a katkad usred džungle, pod drvetom indroka ili na obalama pojilišta u Kelaśu. On bi jednostavno sjeo tamo gdje bi ga odvela njegova božanska volja. Njegovoj su se božanskoj prirodi pokoravali svi elementi. Bez obzira koliko bi kiša pljuštala, Śri Devpuriđi bi uvijek ostao suh, jer u promjeru od četiri metra oko njega ne bi pala ni jedna kap. Dakako da su oni koji su to vidjeli, željeli znati kako je to moguće, a on bi im odgovorio: „Indra, bog kiše ili element vode, kako ga god želite nazvati, sluša moje zapovijedi.“
Jedan od njegovih susjeda bio je i seljak Gangaram. Jednom je usred pljuska Śri Devpuriđi došao do Gangaramove kuće i držeći u rukama zapaljenu suhu kravlju balegu u šali mu doviknuo: „Vidi, Gangaram, čak ni bog Indra ne može ohladiti ovu balegu – kiša je topla poput podnevnog sunca!“ Duboko dirnut, Gangaram je odgovorio: „Ti si istinski ocean milosti. Onaj koga Ti držiš u rukama, nikada ne može patiti.“ Paramjogeśvar tada reče: „Ti si Gangaram velika duša i počinješ shvaćati Gurudevovu igru.“
Eto, takav je bio Śri Devpuriđi, istovremeno i dijete i mudrac. Motivi njegovih postupaka nadilaze ljudsku sposobnost razumijevanja.
Bilježeći događaje iz života ovog božanskog Učitelja, s vremena na vrijeme javi mi se misao kako su različiti putevi ljudskog razmišljanja diljem svijeta i kako se opisani događaji mogu različito tumačiti i shvatiti. Neki vjeruju u čuda, a neki ne. Mnogima će se, kada za njih čuju, činiti nemogućim shvatiti ih ozbiljno. Na žalost, moj je božanski Učitelj napustio ovaj svijet, a ja bih želio da svatko ima mogućnost doživjeti iskustva koja sam i ja doživio.
Nije mi nakana uskogrudno naglašavati kako je moj Guru jedini istinski Guru i da je jedino moja religija prava (kao što to mnogi vjernici čine). Radije ću jednostavno i točno opisati događaje i čuda vezana uz moga božanskog Učitelja Bhagavan Śri Dip Narajan Mahaprabhuđija i njegova Satagurua Śri Devpuriđija. Nadam se da vam moje duboko uvjerenje govori samo za sebe. U Indiji ljude podučavaju da štuju sve svece bez obzira gdje žive i kojoj kulturi ili religiji pripadaju. Svetost i duhovnost ne priznaju razlike i ne poznaju mjere vremena i prostora. Prosvjetljenje nadilazi sve ljudske uvjetovanosti i prisutno je svuda, kao taj jedinstven božanski princip. Ono je dio ljudskog iskustva, ali ljudskim iskustvom ne može biti shvaćeno. Čudesni i nadnaravni događaji ovog jedinstvenog principa različito se otkrivaju u skladu s prirodom ovog svijeta. Bog je snaga božanske svijesti, sveprisutan poput neba nad zemljom.
Mnoge velike i svete duše su se oduvijek inkarnirale na Zemlji, na različitim mjestima i u različita vremena, poput Mojsija, Isusa, Konfucija, Muhammeda i Buddhe, a mnogi drugi velikani su znani samo svojim učenicima. Što se ovog fenomena tiče, Indija zauzima važno mjesto u povijesti čovječanstva, jer se u njoj inkarniralo više takvih božanskih duša nego igdje drugdje. Spomenimo samo neke: Ramu, Krišnu Buddhu, Śri Devpuriđija, Śri Mahaprabhuđija i brojne velike jogije i svece poput Swami Vivekanande, Swami Śivanande, Sri Ramakrišne, Ramane Maharišija, Mirebai, Sant Tukarama, Sant Gjaneśvarija, Svami Samartha Ram Dassđija, Kabirdasa, Surdasa i mnogih drugih.
Dakako, nemoguće je prikazati živote svih ovih svetaca, ali je sigurno da je svaka od tih božanskih duža savršeno vladala prirodom i elementima, tako da nijedna razorna sila nije mogla povrijediti ni njih niti one pod njihovom zaštitom. Svi sveci imaju srce puno milosti i ljubavi prema svim stvorenjima. Njihovi životi na neki način ublažuju sudbinu cijelog svijeta.