Obitelj Mina u Kelaśu slavila je vjenčanje svoje kćeri Vinđe Rams. Iznenada je usred raskošnog slavlja, djevojci po imenu Kheti Bai pozlilo i vrlo je brzo umrla. Sreća u nesreći za njezinu obitelj bila je u tome što je baš u to vrijeme Śri Devpuriđi bio u Kelaśu. Vjerujući u njegovu božansku moć i nadajući se pomoći odnijeli su mu beživotno tijelo. Položivši ga pred njegova stopala usrdno su ga molili za milost, ali je Śri Devpuriđi pogledavši djevojku rekao: „Ona nije mrtva. Kažem vam da će odrasti u dobru zdravlju i biti pobožna i voljena žena i majka. Hajde, kćeri, sada ustani iz svoje meditacije!“ Kheti Bai je otvorila oči i nasmiješila se svom dobročinitelju. Ona i danas živi sa svojim mužem u selu Śri Madhopur u pokrajini Sikar u Rađasthanu.
Slično se čudo dogodilo i plemićkoj obitelji Śri Balu Singhđija iz obližnjeg sela Đalura. Tijekom noći je Balu Singhđijev sin umro, a ožalošćena je obitelj odnijela dječakovo mrtvo tijelo u Śri Devpuriđijev aśram moleći jogija za milost. Budući da su u aśram stigli poslije ponoći, Śri Devpuriđi je ljutito na njih povikao: „Odlazite odavde, ovo nije groblje! Vi ste bijedni sebičnjaci i dolazite samo kada ste u nevolji.“ Ali, oni su znali kako su njegove riječi samo provjera njihove odanosti, pa su strpljivo čekali da se oraspoloži. Njihova je vjera bila nagrađena i Śri Devpuriđi je naposljetku izašao iz aśrama uputivši ih da donesu drva iz tri različita sela i da nalože vatru. Kad su tako učinili, skinuo je pokrivač s pokojnika i rasparao ga na dva dijela. Jednim je dijelom ponovno pokrio dječaka, a drugi je dao majci, rekavši: „Uzmi ovu tkaninu i veži je oko grane onog drveta.“ Majka je otrčala i dršćućim rukama vezala čvor oko grane. U času kad je povukla krajeve tkanine da zategne čvor, dijete je otvorilo oči i počelo disati.
Kako opisati takvu božansku osobu koja se izdigla iznad svih zemaljskih stvari? Kad se ljudski um sretne s takvom stvarnošću, gdje sve to svrstati i kako to prosuditi? U Śri Devpuriđiju jedino mogu vidjeti Realiziranog i Svemogućeg osobno. Nazovite ga svecem, jogijem, Učiteljem ili Bogom, ali nije li onaj koji daje život gospodar svega?
Još uvijek su živi svjedoci mnogih takvih događaja, a kažu da je Śri Devpuriđi i životinje vraćao u život. Slijede dvije takve priče.
U selu Kaćras pokraj Khatua, uginula je divna crna ovca i baš kad se njezin vlasnik spremao ukloniti je, u selo je ušao Śri Devpuriđi i još izdaleka viknuo: „Kamo nosite tu ovcu?“ Čovjek je odgovorio: „Uginula je i odnosimo je da joj oderemo kožu.“ Śri Devpuriđi je rekao: „Ne, ona nije mrtva! Samo je bolesna. Donesite je k meni i ja ću je izliječiti.“ Kad su spustili ovcu, on je zatražio da mu donesu vode kojom je potom poprskao životinju. Ovca je odmah otvorila oči i ustala. Na zaprepaštenje svih promatrača stvorenje je očito bilo dobrog zdravlja. Śri Devpuriđi je zamolio vlasnika da mu ostavi tu ovcu, a on je bio presretan što ima mogućnost nešto darovati svecu. Ostatak svog života ta je ovca ostala uz Śri Devpuriđija, davala mu mlijeko i svuda ga pratila. Kasnije je Śri Devpuriđi ispričao bliskim posvećenicima da je ta ovca u prethodnom životu bila žena jednog bogataša. Razmažena luksuznim životom nije slijedila Guru vakju, Guruovu riječ, štoviše prekršila je pravilo svog Učitelja. Karmička posljedica njezinog pogrešnog ponašanja bilo je rođenje u obliku ovce, ali je zahvaljujući ostalim dobrim karmama imala sreću da ipak živi sa svojim božanskim Učiteljem.
Dok sam bio zauzet pisanjem ove knjige, posjetio me jedan neznanac i ponudio mi svoje dragocjeno iskustvo za moju knjigu. Ispričao mi je kako je nekad bio lovac i zarađivao za život ubijajući ptice.
„Jednog dana vraćajući se kući iz lova s košarom punom mrtvih ptica, odjednom ugledah Śri Devpuriđija kako mi prilazi. Bojao sam se da će me upitati što imam u košari, pa sam je pokušao sakriti, ali nisam uspio pronaći dovoljno skrovito mjesto.
Svemoćni zaštitnik i osloboditelj svih duša uhvatio je moj pogled i zapitao: „Što imaš u toj košari?“ Potpuno se preznojivši odjednom sam postao svjestan užasnog tereta odgovornosti zbog uništenih života svih tih malih ptica.“
U Indiji svi sadhui i sveci podučavaju da živimo u miru, uče nas poniznosti i poštovanju prema bližnjem i svima ostalima stvorenjima, što svakako isključuje ubijanje. Ahimsa, načelo nenasilja i nepovređivanja je najviša zapovijed. Ako je to načelo narušeno, tada su sramota i kajanje nezaobilazne posljedice i ne postoji razlog koji bi obranio takve postupke.
Lovac je nastavio svoju priču:
„Ja sam promucao da je sadržaj košare namijenjen mojoj djeci jer nešto moraju jesti, ali me je Śri Devpuriđi prekorio bespoštednom oštrinom: 'A što je s ovim pticama i njihovom djecom koja ih čekaju? Sada će ptići uginuti od gladi. Daj mi tu košaru!' Dao sam mu košaru, a kada ju je otvorio sve ptice odjednom odletješe.“
Zahvalio sam se bivšem lovcu što mi je iskreno povjerio ovu priču i upitao ga da li je to čudo ostavilo neki dojam na njega. Odgovorio je: „To je potpuno promijenilo moj život, nikad više nisam lovio.“