Iako više nije javno podučavao, bilo bi krajnje pogrešno zaključiti da je Śri Devpuriđi živio kao pustinjak ne brinući za druge, jer to zaista nije bilo tako. Baš kao što drveće, rijeke i kiša postoje za dobrobit svih, tako i život sveca donosi napredak cijelom svijetu, štoviše cijelom univerzumu.
Pojava sveca nešto je najdragocjenije i najuzvišenije što se čovječanstvu može dogoditi. Njegova slava i milost pročišćuju planet i stoga je svetac svijetu mnogo veći blagoslov nego što je to kiša sasušenom polju.
Skupina seljaka iz Đalunde došla je zamoliti Śri Devpuriđija za pomoć, jer je u njihovu kraju vladala višegodišnja suša, te su ostali bez pitke vode. Seoski zdenac davao je samo slanu, nepitku vodu, pa su i ljudi i životinje teško patili. Śri Devpuriđi im je obećao pomoć i odmah je u pratnji svojih pasa i zmija krenuo za Đalundu. Stigavši u selo sjeo je pod drvo, a seljaci su požurili poželjeti mu dobrodošlicu: „O, Gurudev, molimo te primi našu zahvalnost što si nas počastio svojom prisutnošću. Učinit ćemo sve što možemo da ispunimo tvoje želje.“ Śri Devpuriđi je odgovorio: „Hvala vam zaista, ali imam sve što mi treba i ništa od vas ne tražim. Ja sam došao ovdje da vama dam i pomognem vam.“ Tada im je pokazao mjesto gdje bi trebali kopati zdenac i osobno je uzeo lopatu i počeo kopati. To seljaci zaista nisu mogli prihvatiti, te su ga molili: „Gurudev, molimo te pusti, dopusti da mi to napravimo! Već je i sama tvoja prisutnost dovoljna da naš rad bude plodonosan“, premda potajno sumnjajući da će tu naći vodu.
Ipak, čvrsto su odlučili kopati i cijelo je selo s voljom radilo, skladno poput organizma u kojem je aktivnost svakog dijela nužna drugome. To je već samo po sebi bilo čudo i vjerojatno se dogodilo pod utjecajem božanskog Učitelja. Konačno su slijedećeg dana naišli na vodu – čistu, svježu, slatku vodu! Neopisivo je bilo njihovo olakšanje i veselje.
Mi koji živimo u sušnim zemljama duboko smo svjesni vrijednosti vode. Tijekom moje posjete Europi često sam čuo kako se ljudi žale na kišu: „O, grozno, kakvo ružno vrijeme!“ A ja bih tada pomislio na narod u mojoj domovini, koji bi katkad za te kišne kapi dao sve što ima.
Kada je u zdencu potekla voda, seljaci su zapjevali glasnu i radosnu pjesmu „Śri Devpuriśa Mahadeva ki đaj! – Slava božanskom Učitelju Śri Devpuriđiju!“ Od toga dana zdenac uvijek ima dovoljno vode za cijelo selo. To vrelo nalazi se na ulazu u mjesto, pokraj velikog banjan drveta, i svakom tko posjeti Đalundu pokazuju ga kao vječni simbol života u pustinji.