Božanski Učitelj ima uvid u sve, poput otvorene knjige. Njegovo znanje i iskustvo su beskonačni i izvan dimenzija prostora, vremena, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. I obična osoba također može steći trikaldarśitva1 siddhi putem intenzivne meditacije i joge, pod Guruovim vodstvom. Ali, to svakako nije lako postići i apsolutno su neophodne upute i vodstvo Učitelja.
Savršeni Učitelj, onaj koji vidi budućnost, također i govori za budućnost i postupa u skladu s njezinim zakonima. Njegove riječi i djela ne vrijede samo danas, već zauvijek. Svi drugi – roditelji, profesori, znanstvenici, mogu pogriješiti, ali riječi sveca uvijek su istina. Onaj tko dostigne božansku svijest u kojoj su znalac, znanje i predmet znanja jedno, ima pristup Stvarnosti.
Jednog je jutra za vrijeme šetnje Śri Devpuriđi sreo čovjeka iz Kelaśa i pozdravio ga riječima: „Sve najbolje i blagoslov za tvoje skoro vjenčanje!“, dodavši pritom i datum tog budućeg događaja. Čovjek se začudio i odgovorio: „Učitelju, ti si me zamijenio s nekim drugim, jer ja sam već oženjen i imam djecu.“ No, Śri Devpuriđi je odgovorio: „Znam da si oženjen, ali će tvoja žena živjeti još samo tri dana, a tvoja će djeca trebati majku.“
Čovjek se uzrujan vratio kući, ne mogavši povjerovati u ono što je čuo. Ipak se sve dogodilo kao što je Śri Devpuriđi prorekao, jer se žena nakon tri dana teško razboljela od upale crijeva i umrla nakon nekoliko sati. Mladi se udovac drugi put oženio i to točno na dan koji je naveo Śri Devpuriđi.
Božanski učitelj uvijek govori istinu, bez obzira koliko u tom času ona zvučala nemoguće, ugodno ili neugodno. Ali budite sigurni da će se to uvijek pokazati točnim.
Thakur2 iz sela Ćhoti Khatu kupio je devu po prihvatljivoj cijeni od sedamsto rupija i vraćajući se kući sreo Śri Devpuriđija. Svetac je pogledao devu i rekao: „Ovo je zaista dobra deva, ali ćeš za nju, na žalost, dobiti samo dvadeset rupija.“ Iznenađen tom primjedbom thakur je uzbuđeno povikao: „Što?! Čak i ako je zadržim pet godina, dobit ću za nju bar petsto rupija.“ „Točno 20 rupija“, bio je Śri Devpuriđijev odgovor, „vidjet ćeš“.
Iste je večeri thakura posjetio poznanik zainteresiran za životinju i rekao: „Gospodine, želio bih kupiti ovu devu.“ A thakur je odgovorio: „Zašto da ne, danas sam za nju platio sedamsto rupija i ti je možeš dobiti po istoj cijeni.“ Poznanik je uzvratio: „U ovom času ne mogu dati cijelu sumu odjednom, ali ako se slažeš, isplatio bih ti sada dvadeset rupija, a ostatak čim zaradim.“ Thakur se složio, sklopili su posao i poznanik je otišao s devom. Ali, sudbina je htjela da je sljedećeg dana deva iznenada oboljela i istog dana uginula od tajanstvene galopirajuće bolesti. Očajan i uplašen velikim dugom koji mu je ostao, novi je devin vlasnik otišao thakuru priopćiti strašnu vijest: „Što sada učiniti? Ne mogu ti vratiti dug jer sam pomoću deve kanio zaraditi novac!“ Thakur je uzdahnuo i rekao: „Prijatelju, ne brini više o tome. Moj me je Guru upozorio da ću za tu devu dobiti samo dvadeset rupija i odsad ću vjerovati svakoj njegovoj riječi.“
Jednom drugom prilikom, isti je taj thakur jašući kroz pustinju ugledao Śri Devpuriđija kako stoji na udaljenosti od oko petsto metara ispred njega. Odlučno je potjerao svog konja kako bi stigao do Učitelja i pozdravio ga. Ali, premda je jahao galopom, nije mu se nikako uspijevao približiti. Tako je jahao miljama ne bi li se približio svom Učitelju. Na kraju je konj bio potpuno iscrpljen, a rastojanje između njega i Śri Devpuriđija ipak je ostalo isto. U očajanju thakur povika: „Gurudev, oceanu ljubavi i milosti, molim te prekini ovu igru da te mogu pozdraviti!“ Odgovor je odmah stigao: „Ne dolikuje prilaziti svecu jašući na konju, priđi mu pješke, s poštovanjem! U crkvi ili džamiji, u hramu ili aśramu, neophodno je poštovanje!“ Thakur je uvidio svoju pogrešku i poklonivši se Učitelju zamolio za oproštaj. Tek tada mu je uspio prići.
Śri Devpuriđi mu je objasnio: „Pred svecem napusti svoj ego! Samo takvo hodočašće donosi blagoslov. Onoga tko prilazi čistog i poniznog srca darśan sveca može u času osloboditi neznanja i ponovnog rođenja. Njegov blagoslov čisti i uklanja teret nebrojenih grijehova i karmi prethodnih života.“ Thakur je prihvatio te riječi svim svojim srcem i pozdravio se s Učiteljem. Kada se nakon nekolimo metara hoda okrenuo, ugledao je kako se Śri Devpuriđijevo tijelo rastače i nestaje u svjetlosti. Štoviše, vrativši se kući našao je pismo u kojemu je bilo jasno naznačeno da je za vrijeme njihovog susreta u pustinji Śri Devpuriđi zapravo bio u svom aśramu u Kelaśu.
Paramjogeśvar Śri Devpuriđi imao je nekoliko sljedbenika u selu Sahđoli. Među njima bio je i drvodjelac Đaja Ramđi, jedan od bliskih učenika koji je neko vrijeme živio u aśramu sa Śri Devpuriđijem. Jednoga dana posjetivši Sahđoli, Śri Devpuriđi se zaustavio pred kućom Đaja Ramđija i pozvao domaćina. Đaja Ramđijev stariji brat, Laśi Ramđi, upravo je legao u krevet i pretvarao se da već spava. Ali, Śri Devpuriđiju to nije promaklo, pa je rekao:
„Zar je tvoje gostoprimstvo tako jadno, da ne želiš ustati i dočekati sveca koji te došao posjetiti? Zbog takva ćeš ponašanja sljedećih šest mjeseci provesti u tom krevetu u kojem očito uživaš!“
Ubrzo se Laśi Ramđi razbolio i zaista je sljedećih šest mjeseci bio vezan za krevet. Gruba, ali djelotvorna lekcija.
Śri Devpuriđi je obitelji Đaja Ramđija savjetovao da napusti Sahđoli i preseli se u drugo selo Bugardaš. Rekao im je: „Na mjestu gdje se sada nalazi vaša kuća vidim pašnjak i jelene.“ Ali, budući da nisu mogli zamisliti zašto bi se to trebalo dogoditi, nisu se na to obazirali. Nedugo potom, posvađali su se s ostalim seljacima i bili prisiljeni napustiti selo pod neugodnim okolnostima. Tada su se preselili u Bugardaš gdje žive i danas u postojanoj odanosti Śri Devpuriđiju.