Čudesna iscjeljenja

Još jedan vrlo dojmljiv događaj ispričao mi je čovjek iz Kelaśa koji se i sam bio njegov svjedok¹. Započeo je priču ovako: „Śri Devpuriđi je zadobio ranu na potkoljenici desne noge i stanje se toliko pogoršalo da se rana počela gnojiti. Naposljetku se cijela noga jako upalila i moj je otac nagovarao Śri Devpuriđija da potraži liječničku pomoć.

Śri Devpuriđi se na tu ranu nije uopće obazirao, pa je samo odgovorio: 'Ako te toliko smeta, ja ću je odstraniti.' To je i učinio. Odmah je uzeo svoj mač, položio ga na ranu i duboko zarezavši potpuno je uklonio meso cijele potkoljenice. Mogle su se vidjeti kosti i tetive. Ali, on je jednostavno skinuo turban, njime obavio ranu, okrenuo se mome ocu i s osmjehom upitao: 'Je li sada bolje?'

Otac i ja smo bili potpuno zapanjeni onim što smo vidjeli. Ubrzo smo se pozdravili i napustili aśram, nijemi i ispunjeni strahopoštovanjem. Sljedeći dan smo ga došli posjetiti i provjeriti kako je, a on nam je pokazao nogu. Bila je potpuno zdrava! Nije se vidio ni najmanji trag povrede, čak ni ožiljak!“

Snaga Śri Devpuriđijeve energije bila je tako velika da je mogao izliječiti svaku bolest. Mnogi koji su mu prišli ili su samo nijemo molili za pomoć, uskoro bi ozdravljali. Ponekad bi Śri Devpuriđi i javno izvodio svoja čudotvorna iscjeljenja, kao u slučaju mladića po imenu Rameśvar Lalđi iz sela Vaj kraj Kelaśa. Rameśvar je dugo bolovao od neke kronične bolesti koju niti jedan liječnik nije mogao ublažiti. Njegov mlađi brat, i sam liječnik, također nije mogao pomoći. Mladić je već toliko dugo patio da su svi suseljani suosjećali s njim te su, vjerujući u njegovu božansku snagu, pozvali Śri Devpuriđija da pomogne tom nesretniku.

Śri Devpuriđi je rekao: „Dajte mi jedan pais i iskorijenit ću ovu bolest.“ Seljaci su se požurili donijeti taj novčić koji vrijedi stoti dio jedne rupije. Śri Devpuriđi je odnio novčić izvan sela i zakopao ga u pijesak i već istog dana Rameśvar je potpuno ozdravio. Čitavo selo bilo je preplavljeno radošću zbog velikog blagoslova u kojem su svi sudjelovali.

U Bari Khatuu živio je Rađput po imenu Ragunath Singhđi, hrabar, častan i pošten čovjek, izrazito odan Śri Devpuriđiju koji ga je često posjećivao i palio vatru oko koje bi se svi okupili. Ognjišta jogija ili svamija (duni) i pepeo iz njih smatraju se svetima, jer sadrže blagoslov i pročišćavajuću snagu vatre. Pepeo Śri Devpuriđijeva ognjišta u domu Ragunath Singhđija imao je posebno ljekovitu energiju i mnogi su ljudi ozdravili kada bi ga dobili kao praśad. Čak i danas ovo mjesto ima moć iscjeljenja, a potomci Ragunath Singhđija štuju ga kao oltar.

Śri Mohan Singhđi, rođak thakura iz Bari Khatua, patio je od ozbiljnog oboljenja jetre. Nadajući se izliječenju poslao je svog dobrog prijatelja Nath Purija u Kelaś da pozove Śri Devpuriđija u njegov dom. Bolesnik je izbjegao glasniku otkriti osnovni uzrok svoje bolesti, ali to nije promaklo Śri Devpuriđijevu božanskom oku.

Bolest od koje je patio Mohan Singhđi bila je posljedica dugogodišnjeg pretjeranog opijanja, i Śri Devpuriđi je znao da se bolesnik nije osvrtao na liječnikov savjet da prestane piti. Zato je Nath Puriju ovako odgovorio: „Uskoro ću posjetiti Bari Khatu, jer je u njegovoj blizini selo Hari Vasani gdje se inkarnirao sam Gospod Hari. On dan i noć meditira na mene i obećao sam da ću doći.“ Smiješeći se dodao je: „Posjetit ću i Mohan Singhđija, ali se bojim da on neće slijediti moje upute.“ Rekavši to, dao je Nath Puriju malo pepela sa svog ognjišta i uputio ga natrag u Khatu. Tako je ovaj glasnik bio prvi koji je saznao za skori susret Paramjogeśvara Śri Devpuriđija i Bhagavan Śri Dip Narajan Mahaprabhuđija.

Ali prije no što prijeđem na opis tog čudesnog događaja, moram završiti priču o Mohanu. On je u poruci Gurudeva osjetio ozbiljnu opomenu i shvatio da, prije svega, mora pomoći sam sebi. Svjestan savjeta liječnika odlučio je ostaviti alkohol i kada je Śri Devpuriđi posjetio Khatu vidio je kako se Mohan Singhđi oporavio pošto se odrekao opijanja. Tada ga je blagoslovio i potpuno izliječio od ove teške bolesti.