Sljedećeg su se jutra dvije velike božanske duše vratile u dolinu u kojoj su se srele kao Guru i učenik. Tu je u skladu s tradicijom Śri Devpuriđi inicirao Mahaprabhuđija u sveta pravila joge.
Jednog dana u njihovom se taboru okupila velika skupina ljudi i Śri Devpuriđi je naredio Mahaprabhuđiju da donese praśad. Mahaprabhuđi je poslušao i, prema običaju, najprije je desnom rukom ponudio praśad svom Guruu. Śri Devpuriđi je uzevši praśad odjednom zgrabio ruku svog učenika i nožem mu munjevito načinio nekoliko posjekotina. Šokirani i prestrašeni svi prisutni zadržali su dah, a Mahaprabhuđi je ostao miran i opušten i, ne pokazujući nikakav osjećaj ili strah, tiho je povezao povrijeđenu ruku.
Sljedećeg dana Mahaprabhuđi je Śri Devpuriđiju ponudio praśad lijevom rukom, i na sveopću zaprepaštenost Učitelj mu je ponovno nožem zarezao duboke posjekotine. Mahaprabhuđi ni ovaj puta nije reagirao, već je ostao radostan i miran. Nasmiješivši se, Śri Devpuriđi je rekao: „Dip, ovim sam ranama ispunio tvoje ruke obiljem energije. Tko god iz tih ruku primi blagoslov bit će trenutačno oslobođen straha, želja i patnje i bit će ispunjen vječnim blaženstvom i mirom.“
Prostrijevši se na zemlju pred Śri Devpuriđijem, Mahaprabhuđi je rekao: „Sveti Učitelju! Što god dolazi od Tebe, uvijek je blagoslov.“
Trećeg je dana Śri Devpuriđi opet zatražio praśad i kad mu ga je Mahaprabhuđi s poštovanjem ponudio, Śri Devpuriđi ga je pitao: „Dip, zar se ne bojiš?“ Mahaprabhuđi je mirno odgovorio: „Ne Gurudev, ja ne znam za strah. Zašto bih se bojao, kad si Ti sa mnom?“ Zadovoljan ovim odgovorom, upitao je Mahaprabhuđija koja je njegova najveća želja.
„Moja je najveća želja, sveti Učitelju, sveprožimajuća svjetlost. Neka tvojom milošću, svi posvećenici dostignu spoznaju svog istinskog Jastva i neka Te uvijek zadrže u svojoj svijesti kao vječnog i sveobuhvatnog, kao sargunu i nirgunu1.
Čuvši ove riječi Śri Devpuriđi je ustao i svojim kopljem proboo Mahaprabhuđijevu kralježnicu. Poteklo je mnogo krvi, ali je Bhagavan Śri Dip Narajan Mahaprabhuđi ostao nepomičan. Njegovo lice sjajilo je uobičajenim nježnim osmjehom, a oči su mu blistale. Śri Devpuriđi ga je blagoslovio i rekao: „Ti si svjetlost univerzuma. Kao što sunčeva svjetlost obasjava Zemlju, tako je tvojim zračenjem obasjano sve stvaranje. Ti ćeš upaliti plamen duhovne spoznaje u svim dušama zarobljenim u ovom svijetu zablude i vezanosti.“ Potom je izvukao koplje iz otvorene rane i posuo po njoj pepeo spaljenog komadića tkanine. Tog trenutka krvarenje je prestalo i rana se zatvorila.
sarguna – uobličeni Bog, osobni aspekt Boga; nirguna – neuobličen Bog, sveprisutan, sveprožimajući aspekt Boga ↩︎