Nakon toga, Śri Devpuriđi je napustio dolinu povukavši se u osamljeni mir planina. Mahaprabhuđi je ostao meditirajući o neizmjernom blagoslovu koji je dobio i čekao povratak svog Učitelja. Rane mu nisu zadavale bol i brzo su zacijelile. Na njihovom mjestu ostali su ožiljci kao očit znak onoga što je u potpunoj vjeri i savršenoj predanosti voljno i spremno primio od samog Boga – svjedočanstvo svima koji vjeruju da nam Bog može podariti samo blagoslov.
Nakon tri dana Śri Devpuriđi se vratio i rekao Mahaprabhuđiju: „Sad je vrijeme da se nastaniš i sagradiš aśram. Svi koji ti dođu u aśram, iskusit će blaženstvo i postići duhovno savršenstvo.“ Mahaprabhuđi je to prihvatio s poštovanjem: „Kamo god da me uputiš, živjet ću tamo potpuno zadovoljan i radostan.“ Napustili su dolinu hodajući pustinjom između Hari Vasanija i Bari Khatua zaustavivši se na brežuljku nekad korištenom za kremiranje. Ljudi su to mjesto uglavnom izbjegavali bojeći se duhova i demona. Tada je Śri Devpuriđi uputio Mahaprabhuđija da svojom prisutnošću rastjera njihov strah i zauvijek pročisti to mjesto. Śri Devpuriđi je na tom brdu postavio narančastu zastavu – znamen odricanja, istine i vječnosti. A u slavu te zastave, Mahaprabhuđi je otpjevao:
Slava narančastoj zastavi,1
znamenu odricanja, istine i vječnosti.
Sretnici su oni koji borave u njezinoj sjeni;
neznalice propuštaju to beskrajno otkriće.
Moj Učitelj, Paramjogeśvar Śri Devpuriđi,
otkrio mi je to najviše znanje.
Svami Dip je samo svog Satgurua glasnik.
HE NIŚAN BHAGAVA HIND KA, PUĐANIKA ADI ANADI ↩︎