Često se događalo da u Puškaru izbije sukob između hinduista i muslimana. Mnogobrojni hinduistički hodočasnici dolaze u Puškar koji se naziva „Guru svih hodočašća“, jer se tu nalazi jedini Brahmin hram u svijetu. Samo nekoliko kilometara dalje, u Ađmeru, nalazi se poznato muslimansko svetište zvano Darga. Tako te dvije zajednice neminovno dolaze u doticaj, a kada se među njima nađu i gorljivi vjernici, tada je prirodno da započinju vjerske rasprave.
Jednom zgodom, u vrijeme kad je Mahaprabhuđi boravio u Puškaru, sukobljene su strane vrlo mudro odlučile zamoliti ga da im on bude posrednik. Mahaprabhuđi je bio vrlo poznat u Puškaru i podjednako su ga poštovali i muslimani i hinduisti. Sukobljene strane su bučno iznijele svoje različite poglede, ali on je samo mirno podigao ruku upozorivši ih: „Braćo, kakav ste to nemir ovdje unijeli! Vaša je svađa besmislena. U velikoj ste zabludi ako mislite da ste neprijatelji samo zato što pripadate različitim religijama. Umjesto toga morate naučiti voljeti jedni druge kao braću, jer smo svi mi djeca istog božanskog Oca. Bog živi u srcima svih bića, bili oni muslimani, hinduisti, budisti, đaini, kršćani ili židovi. Ako svoju vjeru zaiste i primjenjujete, tim ćete putem stići do Boga.“ Zatim im je otpjevao bhađan:
Poslušajte, hinduisti i muslimani! *1
Svađe i prepirke ne donose oslobođenje.
Ni jedna strana tako ništa ne postiže.
Hinduisti su zaboravili Ramu,
a muslimani izgubili Alaha.
I jedni i drugi skrenuli su s puta.
On je Rama, On je božanski, On je i Alah također!
Tako govore sveci, ali ljudi to ne žele razumijeti.
Radije trče naokolo vičući.
Musliman juri u Meku,
a hinduist u Gangu skače zbog obrednog kupanja.
Ista je ludost kad pandit svete knjige
bez mudrosti proučava,
kao i kad kađi2 citira Kur'an
ne meditirajući na Boga.
Iskreni tragaoče, molim te, shvati moje riječi,
one dolaze od učenika Beskonačne Sveprisutnosti.
Poetska vrijednost ovog bhađana može se zaista doživjeti samo na izvornom hindskom jeziku. On je prožeo srca zavađenih hodočasnika i spoznaja njihovog jedinstva u Bogu tako ih je pomirila.
Mahaprabhuđi je rijetko posjećivao hramove. Na upit zašto ne sudjeluje u religijskim ceremonijama u hramovima, odgovorio je: „Kipovi, slike, crkve, džamije i hramovi služe samo kao predmet nadahnuća. U stvari, Bog je u vama. Vaše je tijelo istinski hram Božanske ljubavi. Božje se kuće grade kao simboli koji ovu unutarnju istinu čuvaju od zaborava, zato ih ne bi trebalo mijenjati za Stvarnost.“
Moj je unutarnji hram boravište Boga i ne lutam naokolo.*3
Božanstvo je u meni i zablude ne prihvaćam.
On nije ni u Kaśiju, niti u Mathuri, On je u mom srcu.
Samo mudri to znaju, a neznalice ne znaju.
On nije u Prajagu, niti u Haridvaru4
Bez spoznaje je sve beskorisno.
Kupanje u Gangi ne donosi oslobođenje.
Ja znam svoje unutarnje Jastvo,
ni karma ni sudbina naudit' mi ne mogu.
Moj Satguru je probudio i oslobodio labuda moje duše.
Satguru Śri Devpuriđi je uklonio i posljednji sloj,
Svami Dip kaže: moj poštovani Guru
Bhagavan Sri Devpuriđi mi je otkrio božansko Jastvo
Tu ja nađoh moju spoznaju i unutarnji mir.
„Mahaprabhuđi, Ti sam si hram i mjesto hodočašća“, priznali su prisutni, „Tvoja je prisutnost uklonila naše neznanje.“ Nato ih je Mahaprabhuđi upitao: „Zašto putujete i obilazite hramove da biste doživjeli Boga? On je oduvijek u vama. Poslušajte!“ – i zapjevao je još jedan bhađan:
Bog živi u tvom vlastitom hramu, ne lutaj naokolo! *5
Unutar zrna gorušice planina je skrivena.
Bog je prisutan u svemu, kao vatra u drvetu, i u sezamu ulje.
Satguru otkriva stvarnost. Slijedi njegove riječi.
Poput mošusnog jelena koji uzalud luta po šumama
tražeći izvor svog vlastitog mirisa,
sve je čovječanstvo zavedeno.
Samo onaj koji sretne Satgurua može shvatiti tu opsjenu.
Satsang je jedini put k sreći.
Zato Bog voli svakog tko odlazi na satsang
i oslobađa ga karme i neznanja.
Ta rijeka znanja svu nečistoću odnosi.
Sveci su božanske inkarnacije.
Oni tragaoce vode preko oceana svijeta
i otvaraju im unutarnje oko spoznaje.
Mahaprabhuđi kaže: Ništa ti ne pripada.
Drži se istine i misli na Boga!
Hodočasnici su jednostavno upili ovu pjesmu te se zahvalno i s poštovanjem poklonili Mahaprabhuđiju, a zatim su se u miru vratili svojim kućama.
Gdje god bi se Mahaprabhuđi pojavio, ljudi su se nesvjesno okupljali oko njega poput pčela privučenih nektarom. Voljeli su način na koji je podučavao i način na koji je živio. Svi njegovi postupci i riječi bili su jednostavni, svatko je mogao osjetiti čistoću i iskrenost kojima je vodio ljude k spoznaji Istine. Nije tražio slijepo vjerovanje niti je pravio klasne ni religijske razlike među ljudima, što je sve duhovne tragaoce svih društvenih slojeva i vjera podjednako privlačilo.