Mahaprabhuđijevo putovanje počinje
Nakon što je napustio Puškar, Mahaprabhuđi se nije odmah vratio u svoj aśram već se neko vrijeme zadržao u vrtu Śri Dip Narajan Bhagići, pokraj Khatu sela. Tu je ujutro i navečer držao satsange pod velikim zelenim banjan drvetom.
U to je vrijeme Svami Śankar Puri stigao iz Bola Gude i bio toplo primljen od Śri Revat Singha koji se veselio što ima priliku s njim popričati o jogi i duhovnosti. Naposljetku je Svami Śankar Puri otkrio svom domaćinu razlog svoje posjete, želju da Mahaprabhuđi posjeti pokrajinu Pali i ostane u Bola Guda Aśramu. Thakur se rastužio pri pomisli da će biti odvojen od Mahaprabhuđija, pa mu je Svami Śankar Puri rekao: „Ti znaš da je Gurudev svuda u svakom trenutku. Kad god pomisliš na njega on je s tobom. Osim toga“, dodao je, „ne bi smio biti sebičan, jer i mi želimo blagoslov nejgove fizičke prisutnosti.“
Tako je Svami Śankar Puriđi iznio Mahaprabhuđiju svoju molbu koju je on milostivo prihvatio. Odlazak iz Khatua bio je svečano proslavljen. Neki od posvećenika zaposleni na željeznici, pripremili su poseban vlak kojim je Mahaprabhuđi putovao u pratnji brojnih učenika. Prva postaja na putovanju bio je Đodhpur gdje su ih toplo dočekali. Bhakte iz palače Umed povele su ih u maharađinu rezidenciju i zadržali Mahaprabhuđija tamo tjedan dana, nerado ga pustivši da nastavi put. Mahaprabhuđi se ukrcao na isti vlak i otputovao do Somesara, odakle je preostalih deset kilometara do ašrama Bola Guda prešao pješke.
Kako su se samo stanovnici okolnih sela radovali što je njegova svetost Bhagavan Śri Dip Narajan Mahaprabhuđi s njima! Svakoga bi se dana stvorio dugačak red ljudi koji bi ga došli vidjeti i primiti njegov blagoslov. Dolazili su i mnogi svamiji i jogiji, te se ondje svakodnevno nalazilo oko četiristo do petsto ljudi željnih susreta s njim. Lokalni plemić Śri Ram Singhđi pružio je mnogima gostoprimstvo, a i narod Bola Gude pomogao je da se gosti zbrinu.
Mahaprabhuđi je na satsanzima nadahnuto pjevao brojne prekrasne bhađane. To je pjesništvo izranjalo iz same dubine njegove duše.
Ram Singhđi je imao nećaka, mladića po imenu Kišnan Singh, koji je jako volio Mahaprabhuđija. Taj bi mladić sjedio uz Gurudeva i zapisivao njegovu poeziju. Samo njegovom zaslugom očuvani su bhađani iz tog razdoblja Mahaprabhuđijevog života.
Čudo za Śrimati Radhadeviđi
Prestavnici svih sela toga kraja okupili su se i odlučili da Mahaprabhuđi, ako se s tim suglasi, neko vrijeme provede u svakom selu i na taj način ih sva redom obiđe. Prvi koji su ga pozvali bili su mještani sela Gendari, Śri Sultan Singh i Śri Śankarlalđi. Mahaprabhuđijevo široko srce nije moglo nikoga odbiti pa su tako uz pomoć Śri Sultan Singha, svi seljaci svečano ukrasili svoje selo za Mahaprabhuđijev dolazak.
Sve su kuće bile svježe obijeljene, a pročelja ukrašena raznobojnim cvijećem i oslikana slonovima, pticama i raznim simbolima iz svetih knjiga. Mahaprabhuđi je dočekan u velikom slavlju, a cijelim putem od ulaza pa do centra sela prostirani su dugi tepisi. Dan za danom ljudi su upijali Mahaprabhuđijevo zlatno učenje poput Hanse, svetog labuda koji guta bisere1“. Gotovo su svi stanovnici bili inicirani u učenike i blagoslovljeni obiljem Mahaprabhuđijevih blagoslova.
Śri Sultan Singh i njegova žena Śrimati Radhadevi bili su duboko i smjerno odani Mahaprabhuđiju. Jednog dana, dok je u njihovom domu držao satsang, Mahaprabhuđi se okrenuo Radhadevi i zamolio je da pročita jedan bhađan iz pjesmarice. Ona je sklopivši ruke blago odgovorila: „Gospode, zaista mi je strašno žao ali ja ne znam ni čitati ni pisati. Slova u ovoj knjizi za mene su velika tajna.“
Mahaprabhuđi je upitao: „Što bi učinila da znaš čitati?“ Ona je odgovorila: „Pročitala bih sve tvoje knjige i bhađane!“ Nato joj je Mahaprabhuđi dodao svoju Gitu rekavši: „Dajem ti blagoslov da od sada možeš čitati moje knjige. Sad otvori ovu knjigu i čitaj naglas!“ S punim povjerenjem u Mahaprabhuđijeve riječi, Radhadevi je uzela knjigu kao praśad iz njegovih ruku, otvorila je i počela čitati. Od tog je trenutka Śri Radhadevi, baš kao što je i željela, mogla čitati sve Mahaprabhuđijeve knjige, ali samo njih, jer su joj slova drugih knjiga ostala i dalje tajnom.
Bhagavan Śri Dip Narajan Mahaprabhuđi može pokloniti dar i Paravidje (duhovnog znanja) i Aparavidje (svjetovnog znanja). Ipak moramo odati priznanje i primatelju, jer je za ovaj proces potrebno dvoje – bez spremnosti da se primi, božanski bi se tok zaustavio.
Sjedište na kojem je Mahaprabhuđi sjedio tog dana, knjiga preko koje se čudo očitovalo i cijela soba, očuvani su onako kao što su bili tada, kao spomen na taj događaj koji je Śri Radhadevi donio toliko radosti.
Blagoslov za Śri Devi Singhđija
U selu Śivas živio je bhakta po imeni Devi Singhđi. Došavši na Mahaprabhuđijev satsang, sjeo je i počeo se moliti. Usred molitve sjetio se velike tuge svog života: imao je samo jedno dijete, a budući da su sretna djeca najveći blagoslov i veselje za svaku obitelj, on se dugo vremena uzalud molio ne bi li se njegova obitelj povećala. Sada je u sebi tiho ponovio tu želju Gurudevu. Mahaprabhuđi je čuvši ovu molitvu rekao: „Ne brini. U kraljevstvu Gurudeva sve se želje ispunjavaju. Bit ćeš blagoslovljen s dva sina i jednom kćeri.“
Za predanog i duhovnog Devi Singhđija Mahaprabhuđijeve su riječi bile riječi Božje i nikad nije sumnjao u njihovu isitinitost. Danas on živi sa svojom ženom i četvoro djece i svi su nepokolebljivi Mahaprabhuđijevi bhakte.
Uvelike blagoslovljen Devi Singhđi je još jednom iskusio Mahaprabhuđijevu milost. Njegov je bunar presušio pa nije mogao navodnjavati svoja polja. Ponovno se tiho pomolio Gurudevu tražeći pomoć i ponovno ga je Mahaprabhuđi čuo. Rekao je smiješeći se: „Ljudskim željama na ovom svijetu nema kraja. Ali unverzalni je zakon da kada žedan nađe vodu njegova žeđ biva utažena. Od sada nadalje, imat ćeš mnogo čiste i slatke vode.“
Čak i danas u najtoplije doba godine kada je voda rijetkost a drugi bunari presuše, Devi Singhđijev bunar obilato teče. On ga je nazvao Śri Dip Sagar, što znači „Mahaprabhuđijev ocean“.
Bog ispunjava sve iskrene želje posvećenika jer njemu ništa nije nemoguće.
Dok je uz Mahaprabhuđija boravio kod Maharađe od Đodhpura, Śri Devi Singhđi je vodio brigu o potrebama Gurudeva. Jednog se jutra Mahaprabhuđi htio okupati, pa je Śri Devi Singhđi pripremio sve što je za to potrebno. Donio je kadu i napunio je vodom ali se zabrinuo da će kada biti premalena za Mahaprabhuđija. Dok je on o tome razmišljao, Mahaprabhuđi je ušao u sobu i upitao ga što ga muči. Śri Devi Singh je odgovorio: „Gurudev, bojim se da je kada premalena za tebe, pa će se, kad uđeš u nju, voda preliti.“ Mahaprabhuđi se samo nasmiješio i rekao: „Ne brini, vidjet ćeš da se neće preliti ni kap vode. Kada je dovoljno velika.“
Pred zaprepaštenim Śri Devi Singhđijevim očima, dok je Mahaprabhuđi ulazio u vodu njegovo se tijelo smanjivalo sve do veličine djeteta. Bez riječi i nepomično učenik je promatrao ovu zapanjujuću preobrazbu, prateći s obožavanjem Mahaprabhuđijevu lilu, božansku igru. Ne veći od djeteta, Mahaprabhuđi se brčkao u vodi uživajući u kupanju više od sata. Kad je izlazio iz kade, tijelo mu je ponovno poprimilo svoju normalnu veličinu.
Duboko zahvalan što mu je dopušteno da bude svjedok tog čuda, Śri Devi Singhđi se s poštovanjem poklonio Gurudevu.
Ispunjenje želje
Nakon boravka u Đodhpuru, Mahaprabhuđi je pozvan u Keśarsinghđi Gudu, mjesto u kojem je živio njegov predani učenik Thakur Raghunath Singh. Nadahnuti čistim i duhovnim životom svog vladara, mještani tog sela molili su Mahaprabhuđija za blagoslov i mantra inicijaciju.
Thakur je razmišaljao što bi korisno mogao pokloniti Mahaprabhuđijevom aśramu i dosjetio se čilija. Većina čitatelja sa Zapada zapravo ne zna kako je čili nezamjenjiv u indijskom kućanstvu i kako velike količine tih ljutih crvenih i zelenih papričica svakodnevno nestaju u njihovim loncima za kuhanje!
No, ova je pomisao mučila Thakura jer je te godine prinos žetve čilija zbog suše bio slab. Zato se prodavao po visokoj cijeni, a on sâm nije ubrao niti jednoga. Mahaprabhuđi je primio ove misli i osmjehnuo se: „Zašto brineš zbog čilija? Uz blagoslov i prisutnost Gurudeva sve je moguće. Odvedi me tamo gdje si ih posadio.“
Na putu do polja Thakur se požalio Mahaprabhuđiju da već dvije godine nije ubrao ni čilija. I zaista kad su stigli do njive, ugledaše samo osušene stabljike kako strše iz zemlje. Biljke su uvenule, a nametnici su pojeli korijenje. Mahaprabhuđi je pogledao naokolo i rekao: „Idi navodni polje i čili će ponovno rasti.“ Iako je Thakuru to bilo nepojmljivo, nije se usudio ne poslušati Mahaprabhuđijevu uputu, te je brižno zalio beživotne stabljike. I gle! Već sljedećeg dana polje se počelo zelenjeti, a čili je posvuda rastao. Nakon sedan dana s tog je polja ubrano tristo kilograma čilija najbolje kakvoće.
Zamoljen da nešto kaže o tom čudu, Mahaprabhuđi je rekao: „Draga braćo, vrt Gurudeva je vječno zelen! Da bi se održao svjež, potrebno je samo zalijevati ga ljubavlju i odanošću. Mi smo svi cvjetovi u Božjem vrtu. Cvjetamo i rastemo samo ako svoja srca okrenemo Njemu da bismo primili Njegovu životvornu svjetlost.“
Najstariji sin Śri Raghunath Singha, Bhanvar Singh bio je već nekoliko godina oženjen i još uvijek nije imao djece. Zbog toga je naročito bila tužna njegova majka, jer sve majke žele unuke. Zato je odlučila zamoliti Mahaprabhuđija za pomoć. „Hoću li ikad vidjeti djecu svog sina kako se igraju u vrtu?“ pitala je, a Mahaprabhuđi joj je odgovorio: „Za dvije godine unuk će se igrati u tvom domu i nosit će ime Govind Singh.“
I ovo se proročanstvo obistinilo, a spomenuta obitelj sve do današnjeg dana očuvala je duboko poštovanje prema Mahaprabhuđiju, uključujući i Govind Singha koji je zaposlen kao policijski službenik u vladi Rađasthana.
Kala Ramđi – đivanmukta, oslobođena duša
Poslije posjete Ragunath Singhu Mahaprabhuđi je krenuo dalje u selo Akhej Rađ Guda, gdje je na poziv seljaka Śri Kala Ramđija održao satsang. Taj je čovjek bio vrlo predan Mahaprabhuđiju i duhovno visoko razvijen, što se vidi iz načina na koji je napustio svijet.
Nekoliko dana prije svoje smrti najavio je obitelji i prijateljima dan svog povratka u duhovno kraljevstvo Gurudeva. Zamolio ih je da ga tada ne žale i ne oplakuju, jer on to smatra sretnim događajem.
Napustio je ovaj svijet točno u vrijeme koje je naveo, a tu je noć satsang bio njegov posljednji oproštaj. Nakon izlaska sunca, okupao se kao što je i običavao, pomolio se Mahaprabhuđiju i nazočnima podijelio praśad rekavši: „Draga braćo i sestre! Ako sam vam ikada išta učinio nažao, molim vas za oproštaj. Sad se opraštam od vas i plamen moga života sjedinit će se s Gurudevom.“
Uz pozdrav „Om Śri Dip Narajan Mahaprabhuđi ki đaj!“ poklonio se još jednom pred Mahaprabhuđijevom slikom na oltaru, a zatim napustio tijelo. Kao što je i želio, sahranjen je kao svami.
Mahaprabhuđijevi su učenici postizali oslobođenje bez obzira na svoje porijeklo. Svatko je od njih, bez obzira bio svami, seljak, plemić ili prosjak, postao Mukta Puruša – oslobođena duša.
Halva za sve2
Na poziv svojih učenika Purohit Viradi Singha, Devi Singha, Mohabbat Singha i još nekih, Mahaprabhuđi je posjetio selo Ghat. Procijenili su da će se na satsangu okupiti otprilike dvije stotine ljudi, a nakon satsanga su planirali podijeliti halvu kao praśad. Ali, kako se vijest o Mahaprabhuđijevom dolasku pročula, radi njegova su blagoslova pristigle tisuće ljudi.
Domaćini su bili bespomoćni. Kako nahraniti toliko ljudi? Mahaprabhuđi je primijetio njihovu brigu i rekao: „Nemojte brinuti. U kraljevstvu Gurudeva sve je savršeno. Bog brine za sve i nahranit će svakoga.“
S punim povjerenjem u riječi Gurudeva počeli su dijeliti halvu pripremljenu za dvije stotine ljudi, a nahranili su ih dvije tisuće i još je ostalo.