U vrijeme festivala Đanmastami, rođendana gospoda Krišne, Mahaprabhuđi je boravio u Bola Guda Aśramu. Na ovaj su dan trgovac iz Bhivalije Rup Ćandađi sa svojom obitelji, Thakur Bhur Singhđi i Pandit Điva Rađađi iz Đet Singh Gude željeli posjetiti Mahaprabhuđija.
Krenuli su uvečer kolima s volovskom zapregom prema Bola Gudi riječnim koritom koje je inače suho, ali je tada zbog monsuna naišla bujica. Zahvaćeni snažnim naletom vode volovi i teška kola s putnicima počeše tonuti. Strahujući za svoje živote posvećenici su stali dozivati Mahaprabhuđija u pomoć:
„Gospode, ako nas ne možeš spasiti iz ove rijeke, kako da se nadamo prelasku oceana neznanja? Molimo te, ne daj da se utopimo u ovoj bujici, krenuli smo Tebi u posjet!“ Iz dubine srca zajedno su zapjevali mantru:
OM PRABHU DIP NIRANĐAN SABHA DUKHA BHANĐAN –
Om Mahaprabhuđi, blistava svjetlosti,
Zaštiti nas od sveg zla!
U tom se trenutku dogodilo čudo. Povučeni nevidljivom silom volovi i kola preneseni su i spušteni na suprotnu obalu, na sigurno. Mokri, još uvijek drhteći od teških muka i pretrpljena straha za život, putnici su zajedno otpjevali molitvu zahvale i zatim nastavili put prema svom Božanskom dobročinitelju.
Odmah nakon dolaska u aśram željeli su izraziti svoju zahvalnost Mahaprabhuđiju, ali prije no što su mogli izustiti i jednu riječ, on im glumeći strogost reče: „Zar je to vaše potpuno povjerenje u mene? Uvijek sam mislio kako je vaša vjera čvrsta, ali vi ste puni straha. Uvijek sam s vama, zašto se onda brinete za svoj život? Nit života je u rukama Gurudeva. Samo vas on može spasiti od svake opasnosti.“
Cijele je noći trajao radostan satsang. Aśram je zračio toplinom glazbe i predanosti, dok se vani slijevala s neba hladna monsunska kiša.
U zoru su učenici ogladnjeli. Aśram je imao samo jedno ognjište i to na otvorenom koje se zbog neprestanog slijevanja kiše nije moglo koristiti. Neki su željeli otići u selo po toplu hranu, ali je Mahaprabhuđi čuo njihove misli kao da su naglas izrečene i zaustavio ih: „Nije potrebno uznemiravati ljude u selu. Kiša će sad prestati i neće padati dok ne skuhate i ne pojedete doručak, a onda će se vratiti oprati vaše suđe! Reći ću bogu Indri da vam ne smeta pri jelu!“
I zaista, kiša je trenutačno prestala padati oko aśrama, dok je u selu i dalje padala. Kakvo prekrasno iskustvo! Oko njih je sijevalo, grmjelo i tutnjalo, dok su oni bez ometanja skuhali i pojeli svoj obrok. Kad su završili, naprosto su ostavili svoje tanjure i kao što im je obećano kiša je počela padati i tako im oprala suđe.
Bog preuzima odgovornost za svoje posvećenike
Sljedećeg su se dana bogato blagoslovljeni učenici pripremali za povratak kućama kad je Mahaprabhuđi pozvao Pandita Điva Rađađija u stranu i predloži mu da ostane još jedan dan. „Ja bih to vrlo rado učinio“, odgovorio je Pandit „ali na žalost, dužnost me zove. Kao što znaš, vodim službu u hramu našeg sela i dužan sam na vrijeme obaviti puđu1. To mi je i izvor prihoda.“
Mahaprabhuđi mu se osmjehnu: „Ne brini. Izvor tvojih prihoda je negdje drugdje. Ostani ovdje sa mnom.“ Budući da je bio odan učenik, Pandit nije mogao odbiti molbu svog učitelja i tako je ostao u Bola Gudi.
Nakon još jednog spokojnog dana pokraj Gurudeva Pandit se navečer vratio kući. Njegovi su mu susjedi odmah počeli postavljati pitanja koja su ga više nego iznenadila: „Kamo si onako brzo nestao jutros nakon službe?“ Pandit je tada shvatio da se on ljudima iz sela pojavio tog jutra u hramu na jutarnjoj molitvi, baš kao i obično. Nakon puđe isti su ga posvećenici vidjeli kako zatvara vrata hrama i odlazi.
Ostavši bez riječi u prvi mah nije odgovorio na susjedovo pitanje. Postupno mu je postalo jasno što se dogodilo. Tada je shvatio istinitost riječi da Bog čini sve za svoje posvećenike. On zaista preuzima na sebe niz odgovornosti svojih štićenika pa čak uzima i njihov oblik i obavlja njihove svakodnevne dužnosti.
Ovu priču mi je ispričao osobno Pandit Điva Rađađi. I u davna vremena su se slična čuda također događala. O jednome govori sljedeća priča.
Priča o dobrodušnom brijaču
Sena Bhagat bio je brijač na dvoru kralja koji je bolovao od gube. Dužnost mu je bila da svaki dan u određeno vrijeme dođe u palaču i obrije kralja. Kralj je bio okrutne naravi, a nasuprot tome Sena Bhagat bijaše ljubazan, blage naravi i nesebično predan Bogu.
Jednog dana na putu za palaču brijač susretne skupinu svamija. Pozdravivši ih s poštovanjem, upita jesu li već jeli. Običaj svamija, sadhua i redovnika je da prepuste Bogu i ljudima brigu o njihovoj egzistenciji. Čuvši da svamiji još nisu jeli, Sena osjeti da je njegova sveta dužnost pozvati ih u svoju kuću.
„Bila bi mi velika čast kad biste blagoslovili moj dom ručajući sa mnom.“ Odmah je promijenio svoj dnevni raspored i odveo svamije kući gdje im je pripremio bogat obrok. Nakon jela sadhui su održali satsang te se naposljetku zahvalili svom domaćinu i nastavili svojim putem.
U međuvremenu je vrijeme određeno za kraljevo brijanje uvelike prošlo, pa je brijač računao na sigurnu kaznu. Pun je straha jurio u palaču ne znajući kako bi se ispričao, ali ga je na njegovo veliko iznenađenje kralj toplo primio i čak srdačno zagrlio.
Sena Bhagat promuca: „Gospodaru, molim te oprosti što kasnim.“ Ali, kralj ništa od toga nije čuo jer je radosno uzbuđen počeo govoriti: „Kakvu to čudotvornu snagu posjeduješ kad si me prilikom današnjeg brijanja izliječio svojim dodirom? Bit ćeš bogato nagrađen!“
Što se dogodilo? Sâm je Bog na sebe preuzeo dužnost brijača, dok je on nesebično služio Božjim slugama. Istinski je plemenita duša takvog bhakte kakav je bio Sena Bhagat.
Prosvjetljenje jednog đaina2
Jednom je Mahaprabhuđija u Śivbag Aśramu, u Bola Gudi, posjetio poznati đainski aćarja3, učitelj po imenu Sadhu Viđaja Suriđi. U početku se trudio započeti religijsku raspravu, ali je tada, uvidjevši dubinu Mahaprabhuđijeve mudrosti, odlučio postati njegov učenik. Mahaprabhuđi je govorio:
„Istinski su sveci među đainima oni koji napuste iluziju, maju i traže Boga. Istinski velike duše spoznaju Brahma Gjanu, znanje o Brahmanu. Spoznaja Boga nije vezana za ovaj svijet i stoga ne zavisi od svjetovnog obrazovanja. Oni koji suviše vjeruju intelektualnom znanju, često su zavedeni majom. Bog se ne spoznaje kroz vanjske prikaze, već nadvladavanjem unutarnjih želja, vezanosti i zabluda. Onaj tko prepoznaje svoje Jastvo u cijelom univerzumu, pravi je đain. On se ne bori ni protiv koga i drži se Božjih zapovijedi. Asketske vježbe bez samoanalize vode samo patnji, a ne spoznaji. Samo nas spoznaja istine može uzdići iznad patnji svijeta.“
Đainski učitelj je tada pomislio: „Pogriješio sam kad sam sumnjao da je u današnje vrijeme moguće sresti ovakvog sveca Sat Sanatan Dharme. Sad shvaćam da je Śri Mahaprabhuđi isto tako velik kao i moj učitelj Bhagavan Mahavir“, te s poštovanjem reče Mahaprabhuđiju: „Mislio sam da u ovo doba Kali Juge nema više božanskih Inkarnacija, ali si mi Ti danas otvorio oči. Shvaćam da je vječna božanska svjetlost uvijek na Zemlji.“
Mahaprabhuđi ga je upitao: „Reci mi, da li je svijet u Kali Jugi drukčiji od onog u Satja Jugi, ili je isti?“ Đain odgovori: „Isti je.“
Mahaprabhuđi nastavi: „Za vrijeme Kali Juge na zemlju dolaze radi oživljavanja dharme i zaštite posvećenika realizirane Mahatme i Rišiji iz Satja Juge, isto kao što postoje vatra, voda, sunce i mjesec. Sveci i božanske inkarnacije pojavljuju se u svim vremenima. Ništa ti ne pripada, drži se te istine i misli na Boga.“
Sadhu Đain Aćarja se zahvalio Mahaprabhuđiju na tom satsangu i vratio se svom domu bogato blagoslovljen.