Prije nego što je Jogirađ Śri Devpuriđi, Mahaprabhuđijev Satguru, napustio svoj ljudski oblik rekao je učenicima: „Sutra ujutro napustit ću ovo tijelo.“ Ali oni u to jednostavno nisu mogli povjerovati i gledajući ga kako pred njima stoji zdrav i snažan, pomisliše: „Nemoguće! Kako se njegov život može sutra završiti kada danas ovakav stoji pred nama?“ I gledali su ga zbunjeno, ne znajući što bi trebali reći. A on im tada reče: „To je sve.“
Sljedećeg se jutra Śri Devpuriđi kao i obično okupao, presvukao te u pet sati i petnaest minuta sjeo u lotosov položaj i pet puta intonirao Om. Sa zadnjim zvukom Oma, njegovo je božansko Jastvo napustilo tijelo. Tek poslije su učenici primijetili da je njegovo nepomično tijelo bez života i duboko su žalili što je Učiteljeva najava bila istinita i što mu nisu vjerovali. Tisuće se ljudi okupilo na tradicionalnoj ceremoniji mahasamadhija1 da mu posljednji puta iskažu svoje poštovanje. Čak i danas mnogi dolaze iz udaljenih krajeva u Śri DevpuriđIjev aśram i mole za rješenje problema ili ispunjenje svojih želja.
Na dan za koji je Śri Devpuriđi najavio svoj odlazak s ovog svijeta Mahaprabhuđi je bio u Bari Khatuu u palači thakura Revat Singha okružen mnogobrojnim učenicima. Sveznajući Guru, svjestan namjere svojeg Učitelja posvetio mu je stoga cjelonoćni satsang. Dok je Svami Lalanandađi svojim čistim i toplim glasom pjevao jutarnju ragu, Mahaprabhuđi je iznenada rekao: „Stani! Sada je pet sati i petnaest minuta i milostivi Gospod Kelaśa, Gurudev Paramjogeśvar Śri Devpuriđi je upravo napustio ovaj svijet i ponovno se stopio s Brahmanom!“
Mahaprabhuđi je potom uputio thakura da podijeli hranu ljudima u selu, kravama i pticama, što je maharađa odmah učinio. Nešto kasnije stigla je i vijest o Śri DevpuriđIjevom mahasamadhiju. Tada je Mahaprabhuđi s bhaktama otputovao u Kelaś. Unatoč općoj žalosti, svi su im mještani iz te pokrajine izrazili dobrodošlicu i pružili im srdačno gostoprimstvo. Zajedno su pjevali molitve pred Śri DevpuriđIjevim oltarom, a Mahaprabhuđi je svojom duhovnom snagom ublažio bol u srcima tužnih i odanih učenika kojima je gubitak božanskog Učitelja nanio veliku patnju, kajući se što nisu vjerovali njegovim posljednjim riječima. Još i danas ljudi pričaju o čudesnom osjećaju utjehe koji su doživjeli u Mahaprabhuđijevoj nazočnosti.
U Indiji se tijelo sannjasija ne spaljuje, nego se sahranjuje u mali spomenik koji se naziva „samadhi“ ↩︎