Śri Samrat Singh, sin Śri Svarup Singha iz Bola Gude u pokrajini Pali (Rađasthan), bio je moćan i zastrašujući član indijske aristorkracije te blizak prijatelj Maharađe od Đodhpura. Budući da je bio egoističan i silno ponosan na svoj društveni položaj, mnogi su ga se bojali. Bio je glasovit po svome okrutnom karakteru i često je, na primjer, znao zapovijediti da se ljudi privedu i tuku i bez suđenja. Podrugljiv prema svemu što ima veze s religijom, nije podnosio sadhue, svećenike i svamije tvrdeći da im je jedini cilj prevariti i opljačkati ljude.
Jednom je Mahaprabhuđijev najmlađi brat Svami Hari Ram Puri otišao je u Bola Gudu održati propovijed, budući da je čuo kako je tamošnji Maharađa Śri Ram Singh duhovan čovjek. Ram Singhđi je toplo dočekao Svamija i pozvao ga da ostane u selu i održi satsang. „Rado bih ostao ovdje“, složio se mladi Svami, „ali ne bih spavao u samom selu.“ Tako su mu uz seoske zidine u sjeni velikog banjan drveta sagradili slamom pokrivenu kolibu, nalik onima u kojima žive seljaci.
Svami Hari Ram Puri je često odlazio u selo u posjet Maharađi. Tako se jednog dana na satsangu našao i Śri Samrat i ljutito ga prekinuo: „Kakvu nam to predstavu izvodiš?“ vikao je na Svamija. „Ti ovdje ne pripadaš. Ako se želiš moliti Bogu, onda to radi u prašumi gdje ti je i mjesto, zajedno sa svim ostalim sadhuima! I prestani varati ove obične seljake!“ Prijeteći je prišao Hari Ram Puriju tako da su se svi prisutni preplašili i brzo pobjegli. Thakur Ram Singhđi je šutio znajući da Samrat Singh u takvome raspoloženju ne sluša nikakve argumente, pa Svami nije imao drugog izbora nego vratiti se u svoju kolibu.
Ubrzo potom, Hari Ram Puri napustio je Bola Gudu i otišao u Khatu, gdje se sav ogorčen Mahaprabhuđiju požalio na postupak Samrat Singha. „Ako unatoč Tvojoj božanskoj zaštiti moramo podnositi uvrede i pogrdne riječi, kako će se onda očuvati svetost i dostojanstvo svete narančaste halje?“
Mahaprabhuđi mu je odgovorio: „Svamiji i jogiji moraju biti jednako mirni i na uvrede i na pohvale“. Zatim je nastavio riječima Gospoda Krišne iz Bhagavad Gite (poglavlje XII. stihovi 18-19):
„On jednako voli prijatelja i neprijatelja.
On ostaje miran u časti i poniženju,
u hladnoći i vrućini, u ugodi i u bolu.
Slobodan je od svih okova vezanosti.
I pogrde i pohvale istim mirom prima.
On je gospodar svojih riječi.
Zadovoljan je svime što dobije.
On je kod kuće ma gdje god da krene,
a njegove su misli upućene samo Meni.
Njegovo mi je srce vjerno i predano.
Onaj koji me s toliko ljubavi štuje,
takav bhakta je meni drag“.
Nastavljajući, Mahaprabhuđi je rekao: „To što si ti pretrpio nije ništa. Zamisli što je Krist morao podnijeti, a čak je i na križu molio Boga da oprosti njegovim mučiteljima. Ne treba se brinuti niti za plodove svoga rada niti za reakcije ljudi, bez obzira na to jesu li ugodni ili neugodni. Ostani potpuno odan svojoj vjeri i dužnosti, jer u Giti također piše:
„Bolje je nesavršeno ispuniti svoju dharmu,
nego savršeno ispuniti dharmu drugoga.
Bolje je i umrijeti ispunjavajući vlastitu dharmu,
jer je opasno slijediti dharmu drugoga“.
(Bhagavad Gita poglavlje III. stih 35)
Smiješeći se dodao je: „Ali ako želiš, mogu tog bezobraznog čovjeka koji se tako bez poštovanja ponio prema tebi, učiniti tvojim učenikom.“
„O, ne!“, smjesta reče Ram Puri, „Ne taj demon! Zaista nemam želju za takvim učenicima! Ali, bio bih vrlo zahvalan kad bi on postao tvoj sljedbenik!“
Te je godine monsunsko razdoblje Mahaprabhuđi proveo u Đodhpuru. Održavao je velike satsange i uskoro je cijeli grad saznao za njegovu prisutnost, uključujući i Śri Samrat Singha koji je odlučio otići tom čuvenom jogiju i vidjeti kakve je sve podvale taj kadar učiniti. S tim je namjerama došao na Mahaprabhuđijev satsang, ali je ugledavši stotine ljudi kako sjede, pomislio: „Najprije ću sjesti s ostalima i čuti što to ovaj navodni Mahatma ima reći, a onda ću ga protjerati odavde jednom za svagda.“ Tako je sjeo i slušao.
Zamijetivši ga odmah u publici, Mahaprabhuđi je bez poteškoća razabrao misli i osjećaje tog oholog gosta. Poslao je Śri Samrat Singhu beskrajno topao pogled, a srce se toga gnjevnog borca počelo topiti kao snijeg na užarenom suncu. Božanska je svjetlost ispunila njegovu dušu i u jednom jedinom trenutku on se potpuno promijenio. Za trenutak kao da je utonuo u vječnost, um je postao potpuno miran, a njegova je duša zaronila duboko u blaženstvo nebeskog mira. Kad mu misli ponovno potekoše, beznadno je pomislio: „Bože moj, cijeli sam svoj život protratio nakupljajući brojne grijehe.“ Tada se zavjetovao da će pod Mahaprabhuđijevom zaštitom potražiti utočište i tako svom životu dati novi smisao.
Kad je satsang završio i ljudi se počeli razilaziti, Mahaprabhuđi je razgovarao sa Śri Samrat Singhom, nevino ga zadirkujući: „Zar si još uvijek ovdje? Ne bojiš li se da ću te skrenuti s pravoga puta kao sve ostale?“
S velikom je poniznošću Samrat Singh je odgovorio: „Onog časa kad sam Te ugledao, demon oholosti zauvijek me napustio. Prvi put u životu osjećam da sam u skladu sa samim sobom. Trebam Tvoju pomoć i zaštitu! Kao Tvoj ponizan posvećenik molim Te da mi podariš Atma-gjanu, znanje o božaskom Jastvu. U mom se srcu probudila snažna čežnja za odricanjem od svijeta. Molim Te, budi milostiv prema meni i dopusti mi da postanem svami.“
Mahaprabhuđi se pretvarao da je iznenađen: „Dragi moj prijatelju, što ti se to dogodilo? Mislio sam da vjeruješ da su svi svamiji varalice?“
Samrat Singh je zaklinjao: „Gurudev, samo Ti znaš što mi se dogodilo! Ništa od toga ne može se opisati riječima.“ Mahaprabhuđi je klimnuvši rekao: „U redu, bit će kao što ti želiš, ali se najprije moraš vratiti kući i objasniti svojoj ženi što si nakanio. Ako se ona složi i dođe ovamo dati svoj pristanak, onda ću te voditi na putu odricanja od svijeta i inicirat ću te u red svamija. Muž i žena su dvije polovice jedne cjeline, stoga moraju djelovati u skladu i uzajamnom razumijevanju. Ništa ti ne pripada. Drži se te istine i usmjeri svoje misli Bogu.“
Što je prije mogao, Śri Samrat Singh odjurio je kući i naredio ženi da pođe s njim Mahaprabhuđiju dati svoju suglasnost da njezin muž postane svami. Strpljiva i poslušna Śrimati Surađ Kanvar gledala je svog muža bez riječi, začuđena, sumnjajući da je dobro čula. U tom trenutku još jednom je iz Samrat Singha izbio bijes: „Hajde! Požuri, inače…“, što pokazuje kako je teško prekinuti sa starim lošim navikama.
U međuvremenu se Śrimati Surađ Kanvar pribrala i upitala: „Da li se ti to šališ ili govoriš istinu? Moraš mi objasniti zašto ti, koji si uvijek s prezirom proganjao predstavnike religije, sada želiš postati svami. Potpuno sam zbunjena i ne razumijem tako iznenadnu promjenu tvoga mišljenja.“
Stpljivo kao nikad prije Samrat Singh je odgovorio: „Istina je, ne šalim se, draga moja ženo. To je božansko djelo Gurudeva, jer samo jedan njegov pogled može promijeniti svaku osobu. Sreo sam istinskog božanskog Učitelja. On je svjetlošću ispunio moju unutarnju prazninu oslobodivši me tame grijeha.“ Samrat Singh ipak nije uspio suzdržati nestprljenje: „Eto, sad požuri dati svoj pristanak.“
Śrimati Surađ Kanvar došla je s mužem Mahaprabhuđiju i kao vrlo pobožna žena, prostrla se pred svecem pokazavši potpunu predanost te upitavši što može za njega učiniti. Mahaprabhuđi reče: „Sestro, ako želiš, ostavi Samrat Singha od danas ovdje sa mnom, i on će postati besmrtni sin nebeskog oca.“
Ponizno se s time složila i sama zamolila Mahaprabhuđija da inicira njezina muža u svamija. Mogli biste pomisliti da se Śrimati htjela riješiti takva muža, ali ona ga je voljela unatoč njegovom teškom karakteru. Njezina je ljubav prema Bogu bila još veća i pomogla joj je da ga prepusti Mahaprabhuđiju. Jedino je Mahaprabhuđija zamolila da joj dopusti da s vremena na vrijeme može vidjeti muža pošto postane svami.
Mahaprabhuđi joj je obećao: „On će se nakon inicijacije vratiti u Bola Gudu i moći ćeš ga vidjeti na svakom satsangu. Živjet će izvan sela u slamnatoj kolibi prije sagrađenoj za Svami Hari Ram Purija.“ Mahaprabhuđi ih je zatim oboje blagoslovio i savjetovao Śri Samrat Singha da sredi svoje poslove i učini sve što treba kako bi njegova žena mogla pristojno živjeti. Zatim je najavio da će se obred inicijacije Samrat Singha održati nakon nekoliko tjedana u Puškaru, čuvenom mjestu hodočašća, pokraj Ađmera.
Mahaprabhuđi prima titulu Paramhanse
Ubrzo nakon ovih događaja Mahaprabhuđi je napustio Đodhpur i vratio se u Khatu Aśram. Nedugo nakon njegova dolaska u aśramu se pojavio njegov Guru Paramjogeśvar Śri Devpuriđi i rekao mu: „Moraš dobiti naslov paramhanse od Bhagavan Śri Śankaraćarje, predstojnika reda Śringari Matha. On je u Puškaru i sad je pravo vrijeme za to.“
Paramhansa je najviši duhovni naslov koji učeniku daje Guru ili vođa njegova reda. Paramhansa doslovce znači „najviši labud“. Labud je hinduistički sveti simbol koji pokazuje da je onaj koji nosi ovaj naslov u sebi spoznao najviše Jastvo. Labud je simbol duše potpuno nevezane i slobodne od svih okova svjetovnog života, koja se uzdigla do Boga u namjeri da se s njim sjedini.
Śankaraćarje su poglavari svami redova u Indiji. Postoje četiri takva reda i svaki od njih pripada jednom geografskom području Indije. Te četiri pokrajine nazivaju se mathovi ili aśrami i svaki svami pripada jednom od njih. Poimence, mathovi se zovu Śringari, Govardhan, Đjotir i Sarda.
Mahaprabhuđi je postupi kako mu je Śri Devpuriđi naredio i izvršio sve pripreme za ceremoniju kojoj će prisustvovati neki od najvećih duhovnih vođa Indije, uključujući Śri Śankaraćarju od reda Purija i Mahamandaleśvara Aćarju Śri Krišnanandađija.
Kad je došao taj dan, Mahaprabhuđi je otputovao u Puškar u pratnji Samrat Singha i drugih učenika i smjestio se u Brahmin hram. Ceremoniju žrtvene vatre vodio je Śri Śankaraćarja dodijelivši Mahaprabhuđiju naslov paramhanse. Tom je prilikom Mahaprabhuđi inicirao Śri Samrat Singha u sannjasija i dao mu ime Śri Svami Śankar Puriđi.
Dragi čitatelji, dok sam opisivao ovaj događaj pomislih da se možete upitati zašto je za božansku inkarnaciju kao što je Mahaprabhuđi bilo nužno da primi naslov paramhanse. Možete se prisjetiti prvog susreta između Śri Devpuriđija i Mahaprabhuđija kad je Śri Devpuriđi objasnio da su on i Mahaprabhuđi u stvarnosti jedno i isto, ali ipak moraju biti u odnosu Učitelja i učenika u skladu s božanskim zakonom. Kao što su to prije njih učinili bog Rama i Guru Vaśištha, Śri Devpuriđi i njegov Guru Śri Alakh Puriđi.
Veliki su sveci ustanovili i održavaju te obrede i odnose ne zato što je to njima potrebno, već zato što su to korisni primjeri običnim ljudima. Jer postoji velika vjerojatnost da ćemo takav primjer i slijediti.
Drugi je razlog taj što takva osoba nikad ne objavljuje vlastita dostignuća. Ako želite postati akademski građanin, taj naslov ne možete dodijeliti sami sebi, već morate uspješno položiti ispite i dopustiti da vam sveučilište dodijeli akademski stupanj.
Tako je bilo i s Mahaprabhuđijevim naslovom. S istinskom poniznošću, on je dopustio svijetu da mu iskaže svoje poštovanje imenujući ga paramhansom, a time se istodobno službeno i svim duhovnim tragaocima objavilo njegovo jedinstvo s Bogom.
Pošto su neko vrijeme proveli zajedno, Mahaprabhuđi je poslao Svami Śankar Puriđija u Bola Gudu uz uputu: „Napravi dom u kolibi Svami Hari Ram Purija i sagradi tamo aśram. Nemoj nikamo odlaziti, nego nastavi s meditacijom i duhovnim razvojem. Na tom ćeš mjestu postići savršenstvo i spoznati Jastvo.“
Aśram kojega je sagradio Svami Śankar Puriđi zove se Śivbag1 i u njemu je često boravio i Mahaprabhuđi. Povratak Svamija Śankar Puriđija u Bola Gudu izazvao je pravu senzaciju u cijeloj pokrajini zbog njegove iznenadne preobrazbe iz zastrašujućeg vrhovnog gospodara u skromnog i svetog svamija. Mnogi su došli vidjeti novog svamija, a njegovo sveobuhvatno znanje i mudrost ostavili su na sve dubok dojam. Uskoro su se u Bola Guda Aśramu održavali svakodnevni satsanzi.
Spriječen lov na ptice
U blizini Bola Guda Aśrama nalazilo se malo umjetno jezero Śjam Talab na čijim su obalama obitavale mnoge prekrasne močvarne ptice i ptice pjevice. Jednog je dana u posjet Śankar Puriđiju došao njegov nećak, Thakur Đoravar Singh, u pratnji lovaca. Najprije je pozdravio svog ujaka i izrazio mu svoje poštovanje, a Svami Śankar Puriđi ga je blagoslovio i upitao: „Što te dovodi ovamo?“ Đoravar Singh je odgovorio: „Došao sam s prijateljima u lov na ptice.“
Śankar Puri je odmah podsjetio nećaka na načelo ahimśe upozorivši ga riječima koje nikako nije mogao krivo protumačiti: „Dok ja ovdje živim, nema lova na jezeru!“ Ali nećak nije lako odustajao te je tvrdoglavo uzvratio: „Nitko me ne može u tome spriječiti, čak ni moj ujak! Tko god mi stane na put, upoznat će moju snagu. Ne zaboravi da si se nekada i ti bavio lovom i ubio brojne životinje!“
Svami Śankar Puri je odgovorio. „U to sam vrijeme bio zaslijepljen neznanjem, ali Gurudev je osvjetlio moje srce i uklonio veo neznanja s mog uma. Ja sigurno više neću ići u lov, a neću to ni drugima dopustiti.“ Svim mogućim sredstvima uvjeravanja pokušavao je promijeniti nećakovo mišljenje, ali je ovaj uporno ostajao pri svome. Tri su se dana svađali i raspravljali bez rezultata. Na koncu je Svami Śankar Puri pokazao svoju staru žestoku prirodu kojom je prije zastrašivao ljude i Đoravar Singh se uplašio: „Vjerovao sam da su ga kao svamija prošli ti napadi bijesa, ali čini se da je sve isto kao i prije.“
U to je vrijeme Mahaprabhuđi boravio u susjednom selu Mehrađi-ka-Gudi i Đoravar Singh ge je posjetio i požalio se: „Tvoj mi učenik Śri Śankar Puriđi zabranjuje loviti ptice na jezeru. Molim te, neka se ne miješa u moje poslove.“ Mahaprabhuđi je pozvao Śankar Purija i rekao mu: „Śankar, nemoj braniti Thakuru da lovi ptice!“, a ovaj je odgovorio: „Gurudev! Poštovat ću tvoju naredbu, ali ipak mi reci kako mu mogu dopustiti da ubija nedužna živa bića? Molim Te, objasni mi to!“
Saslušavši ovaj razgovor Đoravar Singh je uzviknuo: „Mahaprabhuđi! Uvjerio sam se u tvoju veličinu i veličinu tvog učenika Śankar Puriđija. Odustajem od lova. Samo sam želio provjeriti svog ujaka.“
Tada ga je ujak prekorio rekavši: „Onaj tko stekne milost Gurua, može odoljeti svim iskušenjima.“
Mahaprabhuđi ih je umirio: „Obojica ste pravi ratnici.“ Potom su se pomirili, a Śankar Puriđi je u svom nećaku stekao iskrenog učenika.
Śri Śankar Puriđi Maharađ postao je veliki siddha jogi i na kraju je svog ovozemaljskog života otišao u vječni samadhi s punom sviješću.
Śivbag – Vrt boga Śive ↩︎