U selu Maharamđi-ka-Guda živio je čovjek neobičnih moći, po imenu Gumnaram, naširoko poznat po sposobnosti materijaliziranja predmeta. Mogao je s velikih udaljenosti dopremiti što god bi htio i to mu je donijelo veliku slavu. Pa ipak, ponekad bi naprosto ucjenom i prijetnjom prisilio nekog da mu da što traži. Bio je vrlo ponosan na ovaj neobičan talent postavši strahovito uvjeren u vlastitu važnost. Njegova oholost, taština i arogancija rasli su iz dana u dan.
Jednom je poznati tantrički Baba došao Gumnaramu. Taj je Baba također bio poznat po velikim moćima. Uskoro su se posvađali dokazujući jedan drugome koji je moćniji i svađa je postajala sve strastvenija. Iznenada je Gumnaram magičnom formulom privezao Babu za stolicu, a on se uznemirio uvidjevši da ne može ustati. Pokušavao je i pokušavao, ali uzalud, pa je na koncu morao prihvatiti taj argument i priznati Gumnaramovu nadmoćnost. Prezrivo mu se podrugujući, Gumnaram je oslobodio Babu, a ovaj je otišao što je brže mogao.
Gumnaram je uživao u takvim susretima, a posebno mu je zadovoljstvo pričinjavalo ponižavanje sadhua i duhovnih ljudi. Kako se njegov ugled povećavao, ljudi su ga se sve više bojali i on je počeo vjerovati da je nepobjediv.
Vladar Maharamđi-ka-Gude bio je thakur Bhur Singhđi, blizak prijatelj Gumnarama. Dosta su vremena provodili zajedno jedući i pijući ono što ne bi trebalo. Međutim, jednog je dana thakur susreo Mahaprabhuđija i istog trenutka odlučio promijeniti svoj način života. Kada je zamolio Mahaprabhuđija za mantra dikšu, Gurudev se suglasio ali samo pod uvjetom da sasvim prestane ići u lov, da prestane jesti meso, piti alkohol i uživati droge. Thakur Bhur Singh je na sve pristao.
Vrativši se tog dana kući sav u zanosu ispričao je svom prijatelju o susretu s Mahaprabhuđijem: „Sreo sam nekog tko je zaista visoko razvijen i u njemu sam ugledao božansku snagu i zračenje koje potječe iz apsolutne čistoće. Kad sam ga ugledao, moje je oči zaslijepio njegov sjaj i činilo se da je vrijeme stalo. Iznenada sam shvatio da je život nešto više nego što sam mislio i kako sam mnogo vremena protratio u besmislenim aktivnostima. Bez odlaganja sam ga zamolio da me primi za svog učenika i da mi dâ mantru.“
Gumnaram se zaprepastio: „Gospodine! Ali vi ste obrazovan i razuman čovjek! Kako ste mogli zapasti u tako nešto? Nesumnjivo vas je taj tobožnji svetac hipnotizirao i sada ste zarobljeni! Ja ne vjerujem u svete ljude. Osim toga, nadmašujem ih u svim moćima za koje tvrde da ih imaju. Ja vam mogu dati što god zaželite samo pokretom ruke – koji Guru to može?!“
Thakur mu je samo mogao reći neka ode osobno i sam se uvjeri kakav je Mahaprabhuđi. Bez oklijevanja uobraženi čarobnjak odgovori: „Idemo odmah, a ja ću svojim moćima iskušati tog sveca i vidjeti što on može.“
Krenuli su u suton u Mahaprabhuđijev aśram u Bola Gudi, udaljen otprilike dvanaest kilometara. Bilo je to u vrijeme monsuna i kod sela Kharda morali su prijeći nabujalu rijeku. Obale su bile blatnjave i Gumnaram se poskliznuo i povrijedio desnu nogu. Bijesno je viknuo: „Prokleti tvoj svetac! Zašto se uopće zbog njega toliko gnjavim? Hoće li mi on pokazati raj i pakao kad se ovako ubijam da bih došao do njega?!“
Osam kilometara dalje u aśramu sveznajući je Mahaprabhuđi bio svjestan opisanog događaja. Bilo je oko deset sati navečer kad je prekinuo satsang i rekao nekolicini učenika da pripreme određenu biljnu tinkturu i objasnio im: „Jedan moj učenik koji još uvijek luta u neznanju, noćas me dolazi vidjeti. Pao je i ozlijedio nogu i bez brzog liječenja ta će mu povreda praviti probleme do kraja života.“
Učenici su pomislili da je sve to vrlo čudno, ali su, dakako, poslušali Mahaprabhuđijevu uputu i pripremili tinkturu. Nakon izvjesnog vremena ona su dvojica stigla u aśram. Gumnaram je doduše izgledao malo lošije, ali je zadržao svoj ratoborni stav. Stojeći sa strane gledao je kako se Śri Bhur Singhđi klanja Mahaprabhuđiju. Mahaprabhuđi im je obojici zaželio dobrodošlicu a onda se okrenuo Gumnaramu: „Pozdravljam te, sine moj. Želiš vidjeti raj i pakao? To će doći poslije, ali najprije moraš ovom tinkturom namazati desnu nogu i malo se odmoriti.“
Gumnaram je samouvjereno odgovorio: „Gospodine, vi ste se zabunili, ja nisam povrijeđen.“ Gurudev se samo nasmiješio: „Dragi moj, ovo je kraljevstvo istine i vidjet ćeš da je teško ovdje lagati. Pao si na obali rijeke kod Kharde i rekao svom prijatelju ove riječi…“ i Mahaprabhuđi mu ponovi riječ po riječ sve što je Gumnaram tamo rekao, a zatim je dodao: „Sada ne gubi više vrijeme. Uzmi taj lijek ako ne želiš od sada imati ozbiljne probleme s tom nogom.“
To što je Mahaprabhuđi točno citirao njegove vlastite riječi, bilo mu je kao da ga je netko polio ledenom vodom, i on je pomislio: „Kako je moguće da on to zna? Bhur Singh mu to nije mogao reći, jer smo sve vrijeme bili zajedno. To je sigurno neki trik, ali ne razumijem kako to postiže.“
Gumnaram je razmišljao o tome dok je utrljavao lijek u nogu, ali nije mogao naći odgovor. Umoran od ovih uzbuđenja i dugog puta legao je, ubrzo zaspao i počeo sanjati.
Nalazio se u paklu okružen vragovima, demonima, zmijama i ostalim zastrašujućim bićima. Osjećao je neopisivu agoniju, jezu i tamu. Vidio je patnju koju je uzrokovao drugima, shvatio kakvu je bolnu karmu sam sebi stvorio i obuzelo ga je gorko kajanje. U dva sata ujutro probudio se i vidio Gurudeva da još sjedi s učenicima i drži satsang. Uzdišući, Gumnaram je ponovno zaspao, ali je ovog puta sanjao da je u nebeskom raju. U ekstazi je slušao pjesme anđela i gandharvi i vidio božansku igru. U tom vječnom blaženstvu oslobođenih duša njegovo se unutarnje Jastvo ispunilo svjetlošću, ljubavlju, skladom, istinom i mirom. Shvatio je da će ako slijedi Gurudeva, njegova budućnost biti takva.
U pet ujutro otvorio je ponovno oči, a Mahaprabhuđi i njegovi učenici još su sjedili na satsangu, ispunjeni radošću nakon noći provedene u duhovnom jedinstvu. Gumnaram je ustao i krenuo prema Mahaprabhuđiju. Njegova je noga potpuno zacijelila i sad biste mogli pomisliti kako je vidio dovoljno čuda da se promijeni. Ali njegov se ego još nije bio uvjerio. Svu svoju magijsku moć usmjerio je prema Mahaprabhuđiju. Napregao je svu svoju snagu, ali se ništa nije dogodilo. Konačno je odustao i bez riječi sjeo na pod. Mahaprabhuđi ga je naizgled ignorirao, ali je točno znao što čarobnjak smjera. Smiješeći se upitao je: „Jesi li sad sve završio? Tvoja je magija možda djelotvorna negdje drugdje, ali kako tama može pobijediti sunce?“
Gumnaram je pogledao u Mahaprabhuđijeve dobrostive oči i prepoznao u njemu svog Učitelja. Rekao je samome sebi: „Tražio sam ga cijeloga svog života, a da toga nisam bio ni svjestan. On je moj spasitelj i ovo je trenutak da mu se predam.“ Sklopljenih je ruku molio: „Gospode, podari svoj blagoslov ovom jadnom grešniku. Prihvati me kao svoje dijete i pokaži mi pravi put. U svom srcu znam da si na ovaj svijet došao donijeti svjetlost. Molim Te, osvijetli moju tamu.“
Bhagavan Śri Dip Narajan Mahaprabhuđi, spasitelj svih bića, čija su milost i ljubav beskrajni, oprostio mu je. Ljutnja, odbojnost i osveta nemaju mjesta u njegovom božanskom srcu. „Prihvatit ću te“, rekao je čarobnjaku, „ali postavljam i određene uvjete. Prestani sa svim mračnim vježbama, sa svim magijskim formulama i trikovima kojima si plašio, varao i ponižavao ljude. Moraš prestati ubijati i jesti životinje i ostaviti alkohol i drogu. Odrekni se svojih loših navika i oslobodi se negativnih osobina!“
Gumnaram se ponizno poklonio i obećao potpunu predanost: „Gurudev, zavjetujem se da ću Te zauvijek slijediti i uz Tvoju pomoć postati novi čovjek.“
„Pomoći ću ti da nađeš pošten način zarađivanja za život“, rekao je Mahaprabhuđi, „ali se toga moraš čvrsto držati i ne smiješ se vratiti starim poslovima. Inače, upozoravam te, posljedice će biti strašne. Mislim da znaš na što mislim.“ Mahaprabhuđi je dakako ciljao na san o paklu, što je Gumnaram vrlo dobro shvatio.
„Sada idi i počni svoj život od početka“, rekao je Mahaprabhuđi i Gumnaram se s osjećajem neizmjerne zahvalnosti oprostio od Gurudeva.
Milostivi Bog iz Khatua
Nakon nekog vremena thakur Bhur Singh je odlučio pozvati Mahaprabhuđija da nekoliko mjeseci monsunskog razdoblja provede u njegovoj palači. Mahaprabhuđi je prihvatio poziv i za njegov su doček pripremili veliku svečanost. Cijelo je selo sudjelovalo u slavljima i satsanzima i svi su bili sretni što im se pružila mogućnost služiti Gurudevu, a pogotovo Gumnaram koji je postao poljodjelac i naučio živjeti tako da voli i poštuje druga živa bića.
Te je godine njegova njiva bila dobro obrađena i obećavala je dobru žetvu, kad su iznenada prestale kiše. Vrlo uznemiren, Gumnaram je očajnički molio Mahaprabhuđija za pomoć: „Gospode, kiša nije padala već tjednima, što da radim? Moje polje vene i bojim se da ove godine neću moći prehraniti obitelj. Molim Te da u svojoj neizmjernoj milosti proizvedeš kišu ili mi dopusti da još jednom upotrijebim svoje moći.“
Mahaprabhuđi se ljubazno nasmiješio i odgovorio: „Ni pod kakvim okolnostima ne smijemo ti dopustiti da se vratiš na svoje stare staze. Bog je milostiv! Idi odmah u polje i tri puta vikni: „O, gospode Khatua, molim Te pošalji kišu!“ Ako tako pozoveš točno tri puta, dobit ćeš kiše koliko trebaš.“
Ne oklijevajući ni trenutak Gumnaram je otrčao na svoje polje i tri puta povikao: „Gospode Khatua, molim Te pošalji kišu!“ U svom je zanosu to povikao dva puta više nego što je trebalo, pogledavši u nebo pun nade. Pomislivši da vidi nekoliko malih oblaka na sjeveru, još je jednom prizvao boga Khatua. Istog je trenutka počeo užasan pljusak. Voda se slijevala s neba u takvim količinama da je Gumnaramovo polje poplavilo i izgledalo je da će bujica vode odnijeti usjev.
Jadni pohlepni Gumnaram! Sav u panici odjurio je Mahaprabhuđiju vapeći za pomoći. Mahaprabhuđi ga je strogo pogledao i rekao: „Uputio sam te da zoveš točno tri puta, zar ne? Zašto nisi poslušao?“ Gumnaram nije mogao naći odgovor, već je posramivši se samo spustio glavu. Mahaprabhuđi je nastavio: „Mene si prizivao i ja sam te čuo. Ali ne brini, naučio si lekciju i nećeš izgubiti svoje usjeve. Štoviše, obećajem ti posebno dobru žetvu. Ipak, da bi ti ovo ostala nezaboravna poduka, tražim i kaznu. Četvrtinu žetve moraš dati svojoj maloj braći pticama. To mi moraš obećati.“ Gumnaram je zahvalno klimnuo glavom i obećao.
Ova priča može potaknuti razna pitanja. Mnogi od vas mogu pomisliti: „Kakva neobična priča, poput starih bajki.“ A ja vas mogu samo najiskrenije uvjeravati da se to zaista dogodilo! Čak su i svjedoci tih nadnaravnih događaja teško razumjeli ono što su osobno doživjeli. Jednostavno, unutar ljudskog načina shvaćanja ne izgleda moguće da se samo kaže „Neka padne kiša“, pa da ona padne ili da znamo što se događa na određenoj udaljenosti od nas, odnosno tamo gdje nismo nazočni. Ali na samom je početku rečeno da je božanska Duša, savršena Inkarnacija, gospodar nad elementima i zakonima univerzuma. Mahaprabhuđi je, imajući te odlike, vladao elementom vode i tako uspio izazvati kišu.
Thakur Bhur Singh napušta ovaj svijet
Sljedeći događaj zbio se mnogo godina kasnije, ali budući da se odnosi na thakur Bhur Singha, uvrstit ću ga ovdje.
Thakur je ozbiljno bolestan, ležeći u bolnici u Udajpuru, napisao Mahaprabhuđiju pismo: „Gospode, velika mi je želja da Te vidim, ali sam zasad, na žalost, vezan za krevet. Čim se oporavim, želio bih Te posjetiti u Khatuu.“
Mahaprabhuđi mu je odgovorio pismom koje je završavalo riječima:
„Bit ću uz tebe dvanaestog dana pošto primiš ovo pismo.“ Bhur Singhđi je bio oduševljen toplim riječima svog Učitelja i upitao se kojom to prigodom Mahaprabhuđi dolazi u Udajpur. No Bhur Singhđi nije znao da će desetog dana nakon primitka tog Mahaprabhuđijevog pisma, ta velika duša napustiti ovaj svijet. Dvanaestog dana Bhur Singhđi je u svojoj bolničkoj sobi razgovarao s nekim posjetiteljima. Bilo je prilično kasno navečer kad je pogledao kroz prozor i ugledao kako kočija s konjima dovozi Mahaprabhuđija.
Ustao je iz kreveta i uzviknuo: „Najveća slava Gurudevu! Svemoćni je Učitelj došao baš kao što je obećao!“ Kad je Mahaprabhuđi ušao u sobu svi su prisutni ustali i s poštovanjem ga pozdravili. On se raspitivao za thakurovo zdravlje i poželio mu brz oporavak. Bhur Singhđi je odgovorio stihom iz svete Ramajane:
„O, Gospode, nigdje u cijelom univerzumu ne može biti povrijeđen onaj koga Tvoja milost štiti.“ Zatim je upitao: „Kako to da si došao sâm? Uvijek do sada viđao sam te kako putuješ u pratnji brojnih posvećenika.“ Uz svoj uobičajeni topli osmijeh Mahaprabhuđi je thakuru dao odgovor koji će razumjeti tek kasnije: „Ja nikad nisam sâm, jer sam jedno sa svime i sve je u meni.“ Zatim je dodao: „Sada moram otići. Imaš moj blagoslov.“ Bhur Singhu je bilo iskreno žao što Mahaprabhuđi ne može ostati duže i nerado ga je otpratio do kočije pomogavši mu da se u nju popne. Bilo mu je čudno što kočija nema vozača a konji su krenuli u kas kao da ih vodi nevidljiva ruka. Prateći ih pogledom thakur je vidio kako nakon nekoliko metara jednostavno nestaju kao da se rastaču u zraku. Zbunjen Bhur Singh je pogledao prema svojim prijateljima koji su sve to pratili s prozora njegove sobe i isto toliko začuđeni odgovorili na njegovo nijemo pitanje: „Da, i mi smo vidjeli. Razumiješ li to?“
Ostatak noći Bhur Singh proveo je duboko razmišljajući o značenju Mahaprabhuđijevog čudesnog dolaska i iščezavanja. Rano sljedećeg jutra dobio je pismo kojim je obaviješten da je Bhagavan Śri Dip Narajan Mahaprabhuđi prije dva dana napustio ovaj svijet i još se jednom sjedinio s kozmičkom Svjetlosti.
Duša velikog i predanog thakura nije mogla podnijeti tu tužnu vijest. S osjećajem kao da mu neki teški teret leži na grudima, naslonio se na svoj jastuk i molio: „Mahaprabhuđi! Želim biti s tobom zauvijek. Bože, molim Te, primi moju dušu!“ Tada je otpjevao Om i duša mu je napustila tijelo.
Ovo mi je ispričao thakurov sin, Viđaj Singh, koji je proveo uz oca te posljednje trenutke. Potresen neočekivanom očevom smrću, mladić se nije mogao dosjetiti kako prenijeti tijelo pokojnika iz Udajpura u njihovo selo. Da se smiri, odlučio je prošetati tim lijepim gradom na brežuljcima i jezerima. Dok je tako besciljno lutao, slučajno je sreo dva Amerikanca koji su ga ljubazno upitali zašto je tako tužan. Ispričao im je cijelu priču zaključivši da je potpuno sam u Udajpuru i da nema novaca za prijevoz očeva tijela. Bez oklijevanja ti su mu dobrostivi turisti ponudili svoju pomoć. Organizirali su prijevoz pokojnika svojim automobilom i bili mu na usluzi dok je to bilo potrebno.
Tako, dragi čitatelji, Bog preuzima na sebe brigu o svojoj voljenoj djeci.