Thakur Revat Singh

Vladajuća obitelj Ćopavat Rathor živjela je u selu Bari Khatu, u pokrajini Nagor u Rađasthanu. Ta je obitelj upravljala i ostalim selima u pokrajini, a bila je podređena samo Maharađi od Đodhpura. Vladari iz te obitelji bili su poznati po strogosti i okrutnosti. Ako bi nekoga od seljaka pozvali u palaču, on bi se, ne bez razloga, jako uplašio. Optuženoga bi najčešće natjerali da tijekom ispitivanja na glavi drži jako težak kamen. To je zaista odvraćalo ljude od nedjela, ali uspijevalo je samo zato što je izazivalo mnogo straha. Zastrašivanje i mučenje ipak nisu primjerene metode za provođenje zakona. Ta je obitelj živjela razuzdano, svakog su dana trošili obilje alkohola, klali mnoge koze i piliće. Večeri su provodili orgijajući na gozbama.

Međutim, kad je Śri Revat Singh naslijedio svog oca, pokazalo se da je on iznimka u obitelji. Bio je ljubazan, blage naravi i težio je ciljevima višim nego što su hrana, piće i zabave. U vrijeme njegove vladavine već se nadaleko pročula slava Śri Devpuriđija i Mahaprabhuđija, pa je Śri Revat Singh jednom pomislio: „Do sada nisam obraćao pozornost na to što u mojoj zemlji žive dva velika sveca. Za spas svoje duše trebao bi ih odmah potražiti radi njihova blagoslova.“ Odmah je, slijedeći taj nenadani impuls, krenuo s pratnjom u Khatu Aśram gdje je živio Mahaprabhuđi.

Čim su vladar i njegova pratnja ugledali Mahaprabhuđija, u njihovim se srcima probudila radost. Bio je dostatan pogled na Mahaprabhuđija pa da srca ljudi ispuni ljubavlju i mirom. On ih je ljubazno dočekao i upitao vladara za njegovo zdravlje i zdravlje njegove obitelji. Naposljetku je upitao: „Rađa, tvoja vladarska dužnost oduzima mnogo vremena, što te je potaklo da dođeš ovamo?“

Klanjajući se, Śri Revat Singh je skromno odgovorio: „Gospode, došao sam saznati što je istinska svrha mog života.“

Mahaprabhuđi reče: „Ispunjen sam svetim zvukom imena svoga Gurudeva. Kraljevi, prosjaci, bogati i siromašni meni su isti“, te divnim glasom nastavi pjevati ovaj bhađan:

Ispunjen imenom Gurudeva ja želja više nemam. *¹
Blažen sam i sretan, poput vedra neba miran.
Postojan sam poput zemlje.
Njegova je riječ za mene nektar.
Njegovo je postojanje okrjepljujući izvor.
Onaj čija je anahata otvorena,
i čija svijest doseže sahasraru,
ne pravi razlike među kulturama, rasama ili vjerama.
On za razliku između višeg i nižeg ne zna.
Pred Bogom kamen i dijamant jednako vrijede.
U njemu ne postoji želja
čak ni nebeskim kraljem postat'.
Za fizičku bol on ne brine,
niti se boji prosjaka ni kralja.
Glad i žeđ nemaju moći nad njim
i u životu i u smrti je čvrst poput stijene.
On nije ni siddha, ni pir²,
On je dobročinitelj vječni.
Svami Dip kaže: Satguru je avadutha i avalija³,
od svih heroja najveći.

Śri Revat Singhđi je poklonivši se Mahaprabhuđiju rekao: „Naša je zemlja iznimno blagoslovljena prisutnošću sveca Tvoje snage. Gospode, želim da moj život bude čestit i dostojan, s tom jedinom željom stojim pred Tobom. Došao sam s velikom nadom i vjerom da će Tvoja milost osloboditi one koji u Tebi traže okrilje. Zato te molim da me primiš za svog učenika i pozivam Te da živiš u mojoj palači. Molim Te, dođi i svojom svetom prisutnošću pročisti moj dom.“

Mahaprabhuđi ga je ozbiljno pogledao i odgovorio: „Ja bih odmah ušao u tvoj dom ako bi ga moja prisutnost zaista pročistila. Ali kakvog bi smisla imao moj posjet ako se ti, čim ja odem, vratiš starim navikama? Moj bi posjet bio koristan samo kad bi me pozvao u svoje srce. Tada bismo zajedno pročistili tvoje boravište i ti bi promijenio svoje loše navike.“

Thakur je uzbuđeno odgovorio: „Ako mi iskažeš tu veliku čast i posjetiš moj dom, obećavam da se od toga trenutka ništa neće činiti bez Tvojeg odobrenja.“

Nato Mahaprabhuđi reče: „Prije svega, morate prestati klati životinje i piti alkohol.“ Maharađa se odmah suglasio: „Biti će kako Ti zahtijevaš.“

Uvjerivši se u njegovu iskrenu namjeru Mahaprabhuđi reče: „Rađa, ti si pošten i tvoje su misli čiste. Posjetit ću tvoj dom u vrijeme sljedećeg punog mjeseca. Obavi sve pripreme za satsang u svojoj palači tog dana i svi će posvećenici biti dobrodošli, bez obzira na to tko su i što su.“

Čuvši te riječi Śri Revat Singhđi je kao nikad prije osjetio blaženstvo u srcu i duboko dirnut poklonio se i zahvalio Gurudevu. Zatim je sa svojom pratnjom napustio aśram i vratio se u palaču.

Poziv za budući satsang je objavljen po cijeloj pokrajini. Probudio je veliko uzbuđenje među seljacima, jer je bilo neuobičajeno da Mahaprabhuđi napusti aśram kako bi ušao u nečiji dom. Često je znao reći: „Onaj tko je žedan mora doći do vode, a ne obrnuto.“ Ipak, ovom je prilikom zanemario svoje pravilo želeći ispuniti iskrenu želju svog posvećenika. Seljaci su bili dvostruko iznenađeni, ne samo zato što im je dolazio Mahaprabhuđi, već i zbog čudesne promjene u srcu njihova vladara.

Počele su pripreme za veliki događaj. Thakur je odmah zabranio ubijanje životinja i korištenje alkohola na svom imanju. Ukinuo je mučenja pri sudskim ispitivanjima, što je izazvalo dodatnu radost njegovih podanika. Čitava je palača očišćena, zidovi svježe obojeni i ukrašeni. Na satsang su pozvani svi mještani i seljaci koji su bili pod njegovom vlašću, te prijatelji, vladari, plemići i dostojanstvenici iz drugih pokrajina.

Prema hindskom se kalendaru satsang održavao na dan Ćetra Sudi Purnime, koncem travnja kada je već prilično vruće, a zemljoradnici se odmaraju nakon proljetne žetve. U palači se okupilo mnoštvo ljudi. Muškarci sa žutim, narančastim, ružičastim i crvenim turbanima, a žene u blistavim sarijima duginih boja, izvezenim zlatnim ili srebrnim nitima koje su svjetlucale na suncu. Plemići i dostojanstvenici nosili su veličanstvene odore. Za Mahaprabhuđija su pripremili nosiljku ukrašenu cvijećem, svjetlucavim ukrasima i bogatom tkaninom.

Zvuci muzike i bhađana ispunili su prostor i atmosfera u Bari Khatuu bila je zaista nebeska. Nikada prije nije bilo takvoga slavlja na kojemu su svi mogli sudjelovati bez obzira na kastu ili religiju. Svi seljaci i mještani, gospodari i plemići nagurali su se u aśram ne bi li doprli do Bhagavan Śri Dip Narajan Mahaprabhuđija. Pomno su ga pozdravljali i kitili cvjetnim vijencima. Pjevali su bhađane, kirtane i mantre u njegovu čast. Uskoro su cijeli svod ispunili zvuci glazbe i činilo se kao da pjevaju sami anđeli. Svi su nasmijanih lica okružili Mahaprabhuđija, a on je sjedio među njima poput punog mjeseca među zvijezdama.

Naposljetku, napravivši mjesta za Mahaprabhuđijevu nosiljku, svu su povikali: „Maha Prabhu Dip ki đaj! – Slava Tebi Maha Prabhu Dip! Sat Sanatan Dharma ki đaj! – Živjela istinska religija!“ Nosiljka se polako kretala prema Khatuu praćena molitvama i pjesmama posvećenika.

Pjevali su ovaj bhađan Svami Śivanande:

Iz božanskog svijeta Satguru je došao *⁴
da očuva istinsku vjeru i pravoj nas dužnosti poduči.
Dao mi je znanje o čistoj svijesti
i moja slijepa vjera i sumnje su iščezli.
On mi je pokazao stvarnost duše
i ja sam spoznao da je svijet samo san.
Okovi karmi su raskinuti
- ja sam čisto Jastvo!
On me je preveo preko oceana maje
i oslobodio me svih zemaljskih briga.
Posvećujem mu svoje tijelo, um i dušu.
On je podario smisao mom životu.
Svrha ljudskog života
je spoznaja Božje slave.
Bhagavan Śri Dip Narajan Mahaprabhuđi
naš je savršeni božanski Učitelj!

Stigavši u selo, Mahaprabhuđi je sjeo na lijepo ukrašeni podij, a do njega su sjeli Śri Revat Singhđi, njegova žena Śrimati Ćandavat i cijela njihova obitelj. Zapaljena je obredna vatra i oni su primili mantru. Običaj je da se prilikom mantra dikše⁵ Guruu nešto daruje, a Śri Revat Singhđi se poklonio i ponudio mu svu svoju zemlju i imovinu. Sklopljenih je ruku uzviknuo: „Ništa mi ne pripada! Sve je Tvoje! Dajem Ti samo ono što je već Tvoje!“

Mahaprabhuđi je uz smiješak odgovorio:“ Da, Rađa, tvoja zemlja i imovina vlasništvo su Gurudeva, a ti si samo upravitelj. Ali, što će jedan svami poput mene sa svim tim bogatstvom i svjetovnom moći?! Nastavi upravljati svojom zemljom, to je tvoj posao i dužnost. No nikad ne zaboravi da si sluga Božji i s Njegovim ćeš blagoslovom vladati s ljubavlju, dobrotom i poniznošću. Otvori svoje srce za patnje i brige svojih podanika i saslušaj one koji se žale. Služi nesebično i za dobrobit svih! Ne varaj ljude niti ih opterećuj nepravednim porezima. Nastoj da im ništa ne nedostaje i u svojoj zemlji njeguj pravednost.“

Bio je to zaista izvanredan događaj kad je Śri Revat Singhđi primio mantru od Mahaprabhuđija. A posvećenici su uokolo posipali cvjetne latice stalno uzvikujući „Śri Mahaprabhuđi ki đaj!“

Satsang je trajao tri dana i tri noći i svi su to vrijeme proveli moleći i pjevajući. Mnogi su po svojoj želji primili mantru od Mahaprabhuđija. Jedan od njih, Seth Bankat Lal Bađađ posvetio mu je slijedeću molitvu:

Om Prabhu Dip, Gospode naših srca, *⁶
Paramatmo, sveprisutno božansko biće!
Ti si mudrost, osloboditelj od zablude.
Najviša manifestacijo, Prabhu!
Istino, Znanju i Izvore,
Ti nas vodiš iz sukoba u jedinstvo!
Tattva - Darśi Mahatmo⁷
Neznalice ne shvaćaju značaj satsanga, Prabhu!
Prabhu, stojeći iza svega, slobodan od svega
Osloboditelj svih!
Besmrtan, Sveprisutan,bezoblični Mahatma, Prabhu!
Milostivi, glasniče mudrosti,
Vječna Paramatmo!
Ti si zaštitnik i odžavatelj,
izvan svake spoznaje zemaljske.
Božanska Atmo!
Pošteni žive u istini i slijede učenje svetaca.
Neznalica bježi od svjetlosti
Gonjen osjećajem krivnje zbog vlastitih djela.
Prabhu Dip, Ti se skrivaš u svakom srcu,
i osvjetljavaš sva tri svijeta.
Bankat Lal Te moli, oslobodi nas neznanja!

Ova je molitva duboko nadahnula sve prisutne i oni su slavili i štovali Mahaprabhuđija. Sveci, mudraci, božanstva i gandharve osjetili su duboko poštovanje prema zemlji u kojoj se Śri Narajan pojavio. Svako zrnce pijeska ove zemlje sveto je. Dragi čitatelji, koliko i ja volim Marudhar, zemlju u kojoj se inkarnirao Bhagavan Śri Dip Narajan Mahaprabhuđi!

Seth Bankat Lal Bađađ u slavu je Mahaprabhuđi ja napisao još jednu odu:

Kako mi je draga zemlja Marudhar *⁸
Gdje se božanski Satguru inkarnirao!
Blagoslovljeni su njegovi božanski otac i majka,
Njegova braća, sestre i rođaci.
Njihova je slava veća od neba.
Blagolovljena je zemlja i selo njegovo
i svaka je kuća puna sreće.
Bogovi i boginje, Brahma, Višnu, Indra, Hari i Śiva,
bezbrojni rišiji, muniji i inkarnacije
hvale Hindustan kao najviše mjesto!
Bankat Lal kaže: Moje poštovanje i predanost
Satguruu Svami Dip Narajanu iz Khatua
i njegovoj svetoj prisutnosti.

Svi oni koji su tih dana došli u Khatu dobili su blagoslov. Sretni su oni koji imaju milost sresti Satgurua i njegove odane pratitelje.

Mahaprabhuđi je tri dana ostao u Maharađinoj palači, a zatim se vratio u svoj aśram. Svi koji su sudjelovali na satsangu osjećali su tako veliko blaženstvo u njegovoj prisutnosti da se nisu mogli rastati od Gurudeva, već su ga i na povratku pratili. Na kraju im je Mahaprabhuđi s puno ljubavi rekao: „Draga moja braćo i sestre, morate se vratiti svojim domovima i svakodnevnim dužnostima. Ja sam uvijek s vama. Kad god moj bhakta misli na mene, ja sam tu.“

Premda teška srca, ljudi su se vratili svojim uobičajenim aktivnostima, ispunjeni mudrošću, ljubavlju i milošću Gurudeva. Tišina se spuštala na Khatu i neko je vrijeme selo izgledalo poput napuštenog gnijezda ili zdenca bez vode.

Śri Revat Singhđi se zavjetovao da će svakodnevno posjećivati Mahaprabhuđija i to je činio pješačeći do aśrama nekoliko kilometara kroz pustinju. Kako je bio vladar, nije mu bilo dopušteno ići samome, te je uvijek bio u društvu slugu i pratnje. Premda je u toj povorci bilo deva i konja, on nikada nije jahao. Mahaprabhuđi ga je jednom upitao: „Ako ti je Bog podario tu udobnost, zašto je ne koristiš?“ A Śri Revat Singhđi je odgovorio: „Prije svega, Učitelju, ništa od toga mi ne pripada, a osim toga, pred svecem dolikuje biti ponizan. Pred Tobom ja nisam kralj već sluga, stoga pješke ulazim u Tvoje kraljevstvo.“

Maharađine su sluge bile ponosne na poniznu odanost svog vladara njegovu Guruu. Nekoć su kraljevi i vladari zagovarali jogu i duhovan život. Na žalost, takav način života napušten je i duhovno je znanje propadalo, sve dok Satguru nije ponovno došao na Zemlju oživjeti i obnoviti znanje o Bogu te podariti novi život božanskoj mudrosti. U Bhagavad Giti (poglavlje IV. stih 2) piše: „Samo Rađ Rišiji⁹ ostvare ova načela bhakti i gjane¹⁰ u svojim kraljevstvima. Na duže vrijeme ova je joga nestala s planeta, ali uvijek kad se božanska Inkarnacija pojavi na Zemlji, gjana joga¹¹ se obnavlja.“

Thakur Revat Singhđi je neumorno hvalio svog Gurua. „Milost Učitelja je najviša, ona je izvor istinske sreće u svijetu. Ja sam neznalica, ja sam ništa. Samo mi je milost Gurudeva omogućila da to spoznam. Satguru je onaj koji daje sve. Svi ostali, koliko god bili moćni ili bogati, samo su prosjaci pred njegovim vratima. Jedino blagoslov Satgurua donosi mir.“

Mahaprabhuđi mu je rekao: „Istina je, to se znanje daruje samo onima koji dostignu Atma-gjanu¹² kroz bhakti-jogu¹³. Samo ona bića koja su spoznala i razumiju ljudsko postojanje zaslužuju da ih se naziva ljudima. Ostali sebe nazivaju ljudima, ali su tek malo više od životinja. Životinje jedu, piju, spavaju i razmnožavaju se. Po čemu se onda čovjek koji radi samo to razlikuje od zvjeradi? Samo ljudi mogu spoznati sveprisutnog i sveznajućeg Tvorca univerzuma koji boravi u srcima svih bića. Neka se svi probude za ljubav Svevišnjeg koji je u nama, za tu božansku snagu koja počiva u svakome. Ali, bez spoznaje, vrata oslobođenja ostaju zatvorena.

Možeš izučavati sve svete spise i zapamtiti Vede, ali dok ne spoznaš svoje Jastvo, sve je to znanje beskorisno. Uvijek usmjeri svoj um k Bogu i neprestano razvijaj svoje poštovanje prema Njemu. Nepromjenjivi, Vječni je u tebi! Tako dugo dok osjećaš božansku prisutnost u svom srcu, bit ćeš poput žlice uronjene u med koja ničeg drugog nije svjesna do slatkog okusa meda koji je okružuje. Samo Gurudev može učeniku darovati prosvjetljenje. On prenosi božansku svjetlost i energiju, a učenik oslobađa ljubav u svom srcu i doživljava neopisiv osjećaj blagoslova. Samo takvim buđenjem može se postići spoznaja Boga. Ovo je moguće samo između istinskog božanskog Učitelja i potpuno predanog učenika.“

Takvo je učenje Mahaprabhuđi prenio svom učeniku Śri Revat Singhu. Na satsanzima je jasno tumačio poruke Veda i drugih svetih spisa pjevajući bhađane, pričajući priče i dajući primjere iz svakodnevnog života. Na taj način, zahvaljujući jednostavnim riječima, svi su mogli shvatiti suštinu.

Priča o bhopima¹⁴

Praznovjerje i vjerovanja u proricanje rašireni su cijelim svijetom. Mnogi su se šarlatani i varalice poslužili praznovjerjem iskoristivši tako naivne ljude pretvarajući se da su mediji ili proroci. U Indiji se oni nazivaju bhopi.

Prorok sjedne ispred kipa Božice, okružen slatkim mirisom štapića i uz sugestivnu i postojanu pratnju udaraca u bubanj ulazi u trans. Tada s dubokim emocijama počinje govoriti i proricati. A što je najčešće rezultat toga!? Jadni posjetitelj biva optužen za nepostojeće uvrede koje je nanio božici te da bi se pokajao, mora joj žrtvovati ovcu, kozu ili bivola. Preplašeni lakovjernik nastoji što prije prinijeti odgovarajuću žrtvu. U takvim pokušajima da se umilostivi ljuta Božica, ubijaju se mnoge životinje koje zatim pojedu, jer „proroci“ ne bacaju meso.

U Indiji gotovo svi vjeruju da je nepravedno oduzeti bilo čiji život samo da bi se ugodilo nepcu. Neki se ljudi nisu otvoreno suprotstavili tom vjerovanju već su radije izmislili ta pseudoreligijska proricanja kao opravdanje za jedenje mesa. Na taj način oni varaju naivne i siromašne ljude koji ne samo što daruju dragocjene životinje, već ih „proroci“ još više zaglupljuju ohrabrujući njihova slijepa i besmislena vjerovanja.

Ove su „proročke“ besmislice bile posebno raširene u pokrajini Nagor, ali ih je Mahaprabhuđi naposljetku zaustavio. Jednog dana pozvao je Śri Revat Singha i rekao mu da službeno zabrani takav običaj proricanja: „Bhopi imaju vrlo loš utjecaj na ljude tvoje zemlje. Uzimaju im novac, a životinje žrtvuju radi zadovoljenja svoje želje za jedenjem mesa. Moraš okončati tu jadnu situaciju. Bog je nježan, pun ljubavi i nikada ne bi tražio krvnu žrtvu. Takve žrtve koje bhopi traže proizlaze iz unutarnje tame, a praznovjerje se hrani strahom. Ali sada je tome kraj!“

Thakur reče ispričavajući se: „Gurudev, ja bih to drage volje učinio, ali učitelj bhopa uvijek osujeti sve moje pokušaje. Kalidasa, kako ga zovu, živi u špilji u planini. On je moćan čarobnjak, bešćutne i okrutne naravi a ljudi ga poštuju jer ga se plaše. Mnoge je svece porazio svojim magijskim moćima i on štiti sve ostale bhope.“

Mahaprabhuđi je sa smiješkom saslušao Thakura a zatim reče: „Rađa, ti još uvijek nisi prepoznao Gurudeva! Nitko ne može nauditi onome koga ja štitim. Čak i ako bi čitav svijet bio protiv njega, ni vlas s glave ne bi mu nedostajala. I sâm Jama, bog smrti, miče se s puta onima koji su u milosti Gurudeva. Stoga bez bojazni daj uhvatiti sve bhope! Reci im da ih samo njihov učitelj može osloboditi. Mnogi su naivni ljudi bili podlo prevareni, ali sada je tome kraj. Jer gdje god Gurudev donese svjetlo istine, tama mora iščeznuti.“

Thakur je naredio svojim ljudima da uhvate sve bhope, onako kako mu je Mahaprabhuđi rekao. Ohrabreni Mahaprabhuđijevim obećanjem da ih on štiti, Thakurovi ljudi su nadvladali strah od proročkih svećenika i uhitili ih brzim i iznenadnim prepadom. Bhopi su zazivali svoje bogove, siddhije i magijske moći, ali se na njihovo veliko iznenađenje sve to pokazalo ništavnim. Njihov je vođa i učitelj Kalidas ubrzo čuo za njihove nevolje, pa je i on prizivao svog najmoćnijeg boga zaštitnika izrekavši moćnu kletvu koja je trebala ubiti Mahaprabhuđija i Thakura. Ali njih dvojica ostadoše netaknuti, a umjesto toga Kalidas je izgubio svu svoju magijsku moć. Osjećajući kako su ga svi siddhiji stečeni dugogodišnjom vježbom iznevjerili, pomislio je: „Ne shvaćam kako je ovo moguće? Sve do danas posjedovao sam iznimne moći, a sada su nedjelotvorne, čak se i okreću protiv mene! Ako više ne mogu zaštititi svoje učenike i ako je moja moć iščezla, u čemu je onda smisao mog života? Ipak ću pokušati sve ne bih li dao lekciju tom Thakuru i Mahaprabhuđiju!“

Ponovno je pokušao prikupiti magijsku moć i energiju i izgovorio je razornu kletvu, ali naravno bez uspjeha. Zbog iznenadne nemoći Kalidasa je izjedala do tada nepoznata ljutnja, a bhopi su bili duboko razočarani jer ih njihov učitelj i bogovi zaštitnici nisu mogli osloboditi. Zato su obećali Thakuru da će prestati proricati, a on ih je po Mahaprabhuđijevoj uputi pustio na slobodu. Bhopi su održali riječ i postali posvećenici Gurudeva te su, da ugode Bogu, kao njegovi učenici počeli živjeti čistim životom. Budući da su se odrekli svojih žalosnih navika, Śri Revat Singhđi im je po Mahaprabhuđijevom nalogu dao po komad plodne zemlje, te su postali zemljoradnici. Tako se obred klanja životinja okončao.

Zahvaljujući njegovom intenzivnom bijesu, negativnim mislima i osobinama, Kalidasa je napala lepra. Naposljetku je, odrekavši se ponosa, otišao Mahaprabhuđiju moleći ga za oprost. Milostivi ga Gurudev nije ukorio, već milostivo pogledao. Izliječio ga je i zatim opomenuo: „Ništa ti ne pripada. Slijedi ovu istinu i usmjeri svoje misli k Bogu.“ Istinski velika duša nikad ne gleda pogreške drugih, već je milostiva i pomaže svima.

Thakur Revat Singhđi sve je više i više vremena provodio s Gurudevom i slušajući Mahaprabhuđijevu božansku mudrost prožimala ga je čežnja za Svevišnjim. Thakurovi prijatelji to nisu mogli razumjeti i kad su ga zapitali zašto cijele dane provodi s Mahaprabhuđijem, on je zapjevao:

Satguru mi je podario svoj daršan, *¹⁵
i pogled na njega mi je promijenio život.
Moje oči vide samo Njega,
i time su ispunjene sve moje želje.
Moja duša kliče od sreće.
Tama je napustila moje Jastvo,
i skinut je veo neznanja.
Moj je um sada čist i jasan,
Oslobođen svih zabluda i briga.
Još za života na Zemlji,
Jastvo je oslobođeno kruga ponovnog rađanja.
Glasnici su smrti otjerani.
Moj Satguru Svami Dip je i Hari i Brahman,
On je istovremeno sarguna i nirguna.
Ja sam zauvijek Njegov posvećenik!

Slušajući ovu pjesmu njegovi su prijatelji shvatili da je Thakur Revat Singh velik i mudar čovjek. To je, prijatelji, plod satsanga.

Ćatur Singh se odriče lova

Jednog su dana Revat Singha poslovi odveli u Đodhpur. Tamo je sreo princa Ćatur Singha, strastvenog lovca. Princ je upitao Thakura: „Zašto ti nikad ne ideš u lov?“ Revat Singh je rekao: „Milošću smo Božjom dobili ljudski život i u isto vrijeme dar razlikovanja dobra i zla. Naši bi postupci trebali uvijek biti vođeni tim znanjem. A jedini lov kojim bi se trebali baviti je lov na zlo i neznanje unutar nas samih. Tada ćemo dobiti Božji blagoslov. Tako dugo dok budemo nanosili bol drugim bićima i sami ćemo patiti. To je zapisano u Vedama i Śastrama: „Onaj tko usrećuje druge i sam će biti sretan, ali tko nanosi bol iskusit će patnju!“ Kako bi još bolje objasnio ovu istinu, otpjevao je sljedeći bhađan:

Pun boli gledam kako jedno biće muči drugo. *¹⁶
Kako može biti sretan onaj tko ranjava druge?
Sretno će živjet oni koji sva bića vole!
Vede i sveci nam poduku daju:
Brini za živote svih bića kao što za svoj brineš.
Živi bez zavisti i pohlepe,
živi od vlastita poštena rada.
Śri Satguru Svami Dip Narajan
izgubljenima ukazuje na pravi put.
Śri Revat Singh kaže: slijedim Njegove riječi
i ni jednom živom biću ne nanosim bol.

Taj se bhađan duboko dojmio Ćatur Singha i od toga trenutka više nikada nije lovio niti je jeo meso. Shvatio je istinu otkrivenu kroz Śri Revat Singhđija – da je čovjekova najviša dužnost zaštititi sva bića, a najveći je grijeh ozlijediti ih.

Prva je dužnost kšatrije¹⁷ borba protiv zla, a najgora karma gradi se sljedećim djelima:

- ubijanjem drugih bića,

- krađom ili uništavanjem tuđe imovine,

- varanjem i laganjem, te

- navođenjem na iskušenja koja mogu odvratiti od ljudske dharme.

Ćatur Singh prenosio je dalje ove riječi Śri Revat Singhđija, a nadahnuti prinčevom istinskom promjenom mnogi su ljudi počeli slijediti Mahaprabhuđijevo učenje.

Priča o slijepim kradljivcima

Jedne noći punog mjeseca u listopadu (mjesec kartika, prema indijskom kalendaru), Mahaprabhuđi je u Sri Deva Dungari Sannjas Aśramu (Khatu Aśramu) slavio veliki satsang ispunjen bhađanima i kirtanima¹⁸. Među tisućama prisutnih na satsangu bila su i četiri kradljivca koji su te noći očekivali bogat ulov. Mahaprabhuđi je dakako prozreo njihove namjere, ali ništa nije rekao svojim učenicima.

Na satsangu je bio prisutan i Revat Singh, a dvije deve koje je doveo privezao je ispred aśrama. U ponoć, kad je slavlje dostiglo vrhunac, dok su svi pjevali punim srcem, četiri su se kradljivca neprimjetno iskrala iz aśrama, odvezala deve i na njima pobjegla. Otkrivši krađu sudionici satsanga su se uznemirili, ali ih je Mahaprabhuđi umirio: „Ne brinite za deve, uvjeravam vas da neće nestati. Nastavimo satsang!“ Ali ljudi se nisu mogli umiriti, te Gurudev reče: „Izađite do vrata aśrama i uvjerite se sami.“ Svi su istrčali do ulaza i na svoje zaprepaštenje ugledali kradljivce kako na devama kruže oko aśrama.

Kradljivci su mislili da su već prešli veliku razdaljinu, jer su jednog od njih čuli kako kaže: „Već dugo jašemo i čudno je da do sada nismo prošli pokraj nekog sela ili kuće. Izgleda da nešto nije u redu!“ Drugi je dodao: „Tako je mračno da baš ništa ne vidim“, a ostali su se složili, žaleći se na tamu koja im zastire pogled. Ipak, i dalje su jahali uvjereni kako su već daleko od aśrama.

Sudionici satsanga iznenada su ih zaustavili. Potrčali su prema njima, uhvatili deve za uzde i odveli ih s jahačima do Mahaprabhuđija. Na svoj užas kradljivci su shvatili da ih nije opkolila tama, već da su oslijepili.

Jaučući i plačući pali su pred Mahaprabhuđija moleći: „O, Gurudev, oprosti nam. U svom smo neznanju krali. Molimo te, budi milostiv i vrati vid našim očima.“

Mahaprabhuđi je odgovorio: „Obećajte da ćete odmah prestati krasti i od danas početi živjeti od vlastita poštena rada. Ako ovo budete poštivali, vratit će vam se vid. Ali ako ubuduće budete ponovno nešto ukrali, oslijepit ćete do kraja života.“ Četvorica su kradljivaca ponizno obećala da više neće krasti, pa im je milosrdni Gurudev vratio vid.

Ipak, nakon izvjesnog vremena, jedan od njih vratio se starim lošim navikama. Izgubivši vid, ostao je slijep do konca života. Kaže se da se riječi božanske duše uvijek ostvare – one su ključ do istine.

Ćaturmas u Bari Khatuu¹⁹

Thakur Revat Singh i mještani Bari Khatua bili su duboko dirnuti Mahaprabhuđijevim satsanzima, te su poželjeli da u njihovom selu provede četiri mjeseca u vrijeme monsuna. Thakur je s još nekima otišao u Khatu Aśram pozvati Mahaprabhuđija da bude njihov gost. Pozdravivši ga s poštovanjem, predali su mu i pismenu molbu s potpisima svih mještana rekavši: „Śri Mahaprabhuđi, ponizno Te molimo da u vrijeme monsuna blagosloviš naše selo svojom prisutnošću.“ Mahaprabhuđi je toplo prihvativši njihov poziv odgovorio Thakuru: „Bog je uvijek u rukama bhakta. Ispunit ću njihovu želju i provesti to vrijeme u Bari Khatuu, ali bih ipak volio boraviti na nekom mjestu u blizini sela, kako bi svatko i u svako doba mogao doći k meni.“

Śri Revat Singhđi je odgovorio: „Gurudev, zapadno od sela u podnožju brda, postoji jedna kuća pored ogromnog banjan stabla. Molim Te, prihvati je za svoje boravište jer je prostrana, s dovoljno mjesta za sve koji Te žele posjetiti. Ako Ti bilo što bude nedostajalo, samo reci i biti ću sretan da Ti to omogućim.“

Na radost svih mještana Bari Khatua Mahaprabhuđi se složio, te su odmah počele pripreme za njegov boravak u selu. Uređen je i vrt i u čast Gurudeva je nazvan „Bhagavan Śri Dip Narajan Bagići“. Taj vrt i kuća u kojoj je Mahaprabhuđi boravio postoje još uvijek.

Rano ujutro jedanaestog dana indijskog mjeseca ašarh, Thakur Revat Singhđi i ostali dostojanstvenici došli su po Mahaprabhuđija ukrašenom kočijom i uz svečanu povorku ispratili ga do sela. Muškarci i žene iz Bari Khatua pozdravljali su ga, pridružujući se koloni koja je na putu za „Vrt Bhagavan Śri Dip Narajana“ prolazila pokraj njihovih domova.

Mahaprabhuđi se smjestio u vrtu i održao satsang. Njegove riječi božanske mudrosti spustile su se na prisutne poput nebeskog nektara i oslobodile ih svih svjetovnih problema. Ljudi su se kupali u blaženstvu Brahmana i svakog su se dana tisuće posvećenika okupljale da prime taj blagoslov. Još i danas stanovnici Bari Khatua pričaju o božanskoj milosti koju su tada doživjeli.

Mahaprabhuđi je bio fontana mudrosti i radosti. Bilo je svejedno govori li o Vedama, Upanišadama, Bhagavad Giti ili o nekom drugom svetom spisu, jer je znanje iz tih spisa prenosio seljacima na jednostavan način. Često je učenja svetaca ili filozofa opisivao pričama na način da su ih svi mogli razumjeti. S velikih udaljenosti dolazili su mnogi svamiji, sadhui, duhovni tragaoci i stanovnici drugih sela kako bi prisustvovali satsangu Gurudeva. I tako su četiri mjeseca monsuna prošla u ozračju sklada, ispunjena mudrošću i radošću.

Na koncu je, na dan punog mjeseca, održan veliki oproštajni satsang s brojnim sudionicima i skupinom posvećenika iz inozemstva. Tom je prilikom Thakur predao Mahaprabhuđiju pismenu zahvalu svih posvećenika Bari Khatua:

OM ŚRI DIP NARAJAN NAMAHa²⁰

Śrimad Paramhans Parivrađakaćarja Đagatguru²¹, vječni Učitelju, Ti koji uklanjaš tamu neznanja, visoko obožavani Maharađ, tisuću puta slavljeni Bhagavan Śri Dip Narajan Mahaprabhuđi! Pun milosti Ti si nam podario blagoslov svoje svete prisutnosti u Bari Khatuu. Kao plod dobrih djela iz tisuću prethodnih života, blagoslovljeni smo daršanom i satsangom tako velike duše.

O, Mahaprabhuđi, oceanu milosti, mudrost s Tvojih usana uklonila je tamu neznanja! Svojim svetim riječima učinio si nam dostupnim suštinu i smisao Śri Śankaraćarjinih Upanišada, Njaja i Mimamsa Śastri, Purana, joge i svih svetih spisa. Primjerima i pripovjetkama razbistrio si naše umove. Podario si nam bezbrojne veličanstvene satsange koji su slušatelje ovog i drugih svjetova ispunili velikom radošću. To nikada neće pasti u zaborav. Čuvaru dharme, Marjada Purušottama Đagadguru²²! Tvoje lotos riječi donijele su znanje o istinskom Jastvu. Živjeli smo u oceanu neznanja, prekriveni bolom, pohlepom, bijesom, egoizmom, ljubomorom i strašću – Ti si nas toga oslobodio. Samo smo Tvojom milošću shvatili svoj istinski oblik. Naša zahvalnost nikada neće nestati. U ime svih stanovnika tisuću Ti se puta zahvaljujemo! O milostivi Gurudev, molimo Te nastavi nam davati satsange i svoju božansku mudrost, te budi popustljiv prema našim pogreškama.

BERISAL KAMDAR

Sekretar Thakur Revat Singha

Nasljednik thakura Revat Singha

Nekoliko generacija rađa od Bari Khatua nije imalo potomke, te su nasljednike morali odrediti usvajanjem. Tako je i Thakur Revat Singh bio bez djece, no njegovi su se podanici nadali da će njihov vladar dobiti vlastito dijete Mahaprabhuđijevom milošću, u čiju su svemoć odano vjerovali. Na jednom satsangu je Thakur ustao i rekao Mahaprabhuđiju: „Moj voljeni dobročinitelju, ostario sam i želio bih, uz Tvoju suglasnost, usvojiti nasljednika. Molim Te, izaberi dječaka koji će me naslijediti.“ Ali Mahaprabhuđi je smiješeći se, samo odmahnuo glavom: „Nije nužno da usvojiš dijete, jer uskoro ćete ti i tvoja žena imati sina koji će naslijediti vaše kraljevstvo.“

Na tom je satsangu bio prisutan i liječnik iz Delhija doktor Rameś Ćandra Sethi, koji se posumnjavši u te riječi obratio Mahaprabhuđiju: „Gospodine, molim vas oprostite što prekidam, ali prema mom znanju medicine za bračni par u tim godinama nemoguće je da postanu roditelji!“

Mahaprabhuđi je mirno odgovorio: „Doktore, tvoja i moja znanost očito predstavljaju dva različita pristupa. Tvoja znanost smatra da oni više ne mogu imati djece, a moja vas uvjerava da će biti blagoslovljeni, ne samo s jednim već s više djece.“

Mahaprabhuđi je tada Revat Singha poslao da pripremi ceremoniju vatre. U toj ceremoniji panditi (svećenici) pjevaju mantre iz drevnih Veda i Purana i prinose vatri razno drvo, sjemenje, žitarice i ghi (pročišćeni maslac). Thakur je poslušao, premda je i njemu samom ispunjenje takva proročanstva izgledalo nemoguće.

Kao i uvijek, Mahaprabhuđijeve su se riječi obistinile i nakon devet mjeseci Thakuru se rodio nasljednik. Vijest je poput vatre buknula cijelom pokrajinom i svi su klicali sretnom događaju. Preplavljen radošću Thakur je podijelio darove i priloge siromašnima i ljudima u nevolji. Priređeno je veliko slavlje. Mahaprabhuđi je podijelio praśad, a malom je princu dao ime Śri Abhaja Singh. Zatim se Thakuru rodilo još dvoje djece – sin Amar Singh i kćer Anupa Kanvar. Sve troje i danas žive u Bari Khatuu kao predani Mahaprabhuđijevi učenici i odano čuvaju njegovo učenje.

I tako se uvelike ostvarila milost koju je Mahaprabhuđi obećao Thakuru. U znak zahvalnosti Śri Revat Singh poklonio je svome Učitelju pet stotina hektara zemlje, ali je Mahaprabhuđi odbio ovaj dar zadržati za sebe već je zemlju poklonio siromašnim seljacima.

Zbog ovog su postupka neki učenici negodovali govoreći: „Učitelju, podijelio si svu tu zemlju siromašnima, premda je ona bila namijenjena aśramu. Zar ne bi bolje služila gostima i učenicima aśrama? Diljem Indije postoje mnogi aśrami koji žive od prihoda svoje imovine koju su im također darovali vladari. Jednom je aśramu zemlja neophodna.“

Mahaprabhuđi je strpljivo saslušao njihove argumente i smiješeći se odgovorio: „Svi ljudi, sveti i mudri, tragaoci, bogati i siromašni, dolaze na ovaj svijet sa sudbinom određenom svojim djelima iz prethodnih života. Ovaj aśram neće nikad biti bez nužnoga, jer ga čuva Śiva osobno, a svi riddhiji i siddhiji²³ uvijek mu služe. Uzmite u obzir i to da su svi samostani i hramovi koji posjeduju zemlju uvijek upleteni u nepotrebne rasprave i sudovi stalno imaju posla, jer imovina često uzrokuje razlike u mišljenjima. Mnogi ljudi mi dolaze moleći za blagoslov da sud presudi u njihovu korist, ali im uvijek kažem kako trebaju vjerovati svojoj sudbini. Dobit ćemo sve što je u njoj zapisano, zašto bismo brinuli? Odricanje je ključ za blaženstvo, ali to ne znači da treba zanemariti svoje dužnosti. Pravo je odricanje odbacivanje osobnih zabluda, pogrešnih predstava, lutanja i želja. To znači postići zadovodljstvo i u srcu čuvati Boga. Živite sretno, ljudski je život dragocjen i ne trošite ga besmisleno. Onome koji se odrekao svjetovne imovine nije potreban novac za sudske rasprave. Sjetite se da bogatstvo i imovina nisu vječni. Nakon smrti s nama ostaju samo naše karme. Ja to ljudima neprekidno ponavljam, ali oni ne mare za moje riječi i nastavljaju trčati za svojim maštarijama i željama. Svi su oni zavedeni majom! Poslušajte, imovina donosi brige – odricanje vodi slobodi. Ništa ti ne pripada. Sjeti se ove istine i usmjeri svoje misli Bogu!“

Mahaprabhuđi je tada otpjevao:

Milijarde bića je uhvaćeno u blatu svijeta. *²⁴
Mudri im svim silama pokušavaju pokazati Stvarnost,
ali ona ne shvaćaju.
U vrijeme Kali Juge čak su i sveci bespomoćni!
I bramhani su postali žrtve zablude,
i čuvari vjere izgubili su put.
Svami Dip Narajan kaže:
Ako su propovjedi beskorisne, bolje je šutjeti.

Oproštaj thakura Revat Singha

Godine su prolazile u miru i skladu, a onda se jednog dana Thakur obratio svojim podanicima Bari Khatua: „Braćo i sestre! Mahaprabhuđijevom mi je milošću rečeno da ću za godinu dana napustiti ovo tijelo. Velika je sreća što sam imao Gurudeva, inkarnaciju Svevišnjega da me vodi preko oceana svijeta. Njegovim blagoslovom ispunjene su sve moje svjetovne i duhovne želje. Neka mi Mahaprabhuđi i u svakom budućem životu daruje svoj daršan!“

Čuvši te riječi svoga vladara, stanovnici Khatua su se jako rastužili jer su ga zavoljeli i znali su da će biti gotovo nemoguće naći drugog vladara njegovih osobina.

Dva je mjeseca prije najavljenog trenutka, Śri Revat Sing čeznuo za tim da vidi Mahaprabhuđija. Gurudev je, prihvativši poziv da bude njegov gost, tijekom dva mjeseca održavao satsange u palači. I piscu ove knjige bilo je dopušteno prisustvovati tom posjetu koji se zbio 1950. godine.

Tijekom toga razdoblja, Mahaprabhuđi je Revat Singhđiju podario prosvjetljenje i prenio mu najviše znanje o Istini i božanskom. Dan prije napuštanja svoga tijela Thakur je pozvao sve stanovnike Bari Khatua i rekao: „Cijelog ste mi života bili odani. Moje životno putovanje bilo je uspješno zahvaljujući vama i blagoslovu Gurudeva. Sada se to putovanje završava i sutra ujutro u četiri sata oprostit ću se od vas. Ali nemojte tugovati za mnom, jer ću se sjediniti s neuobličenim Gurudevom, Satćitananda Brahmanom²⁵. Ako sam ikada nekome učinio nepravdu, molim ga za oproštaj.“ Tim je rječima sklopio ruke i poklonio se prisutnima. Mnogi nazočni bili su duboko dirnuti i oči im se ispuniše suzama.

Cijele je noći trajao veliki satsang i točno u četiri sata sljedećeg jutra Revat Singhđi poklonio se Mahaprabhuđiju i molio sklopljenih ruku: „Gurudev, Tvojim sam blagoslovom prešao ocean maje. Ti si me učinio sretnim i podario mi bogat blagoslov. Bilo mi je dopušteno služiti svim ovim ljudima i istodobno biti pokraj Tebe. Sad kad se opraštam od ovog svijeta, udijelio si mi milost svojom prisutnošću. Molim Te, blagoslovi me, moj Gospode.“

Mahaprabhuđi ga je blagoslovio i Thakur je otpjevavši Om napustio svoje tijelo.

U spomen na Thakur Revat Singha nedaleko Bari Khatua podignut je mramorni spomenik koji i danas tamo stoji.

slike

Śri Deva Dungari Sannjas Aśram, Bari Khatu, pokrajina Nagor, Rađasthan

Bhagavan Śri Dip Narajan Mahaprabhuđi i Paramhans Svami Madhavananda

Śri Mahaprabhuđi sa svojim učenicima

Mauna satsang